S dolaskom proljeća, u meni se stvara još jedna, od tisuću drugih tjeskoba. Počinju naime organizacije izleta školaraca, što mi budi sjećanja na ono proljetno „ludilo“ 2006. kad si iz dana u dan, neispavana ali puna adrenalina odlazila u prve okršaje voditelja puta. Prolazila bih ispred tvoje sobe često slušajući (ili osluškujući) zvuk mobilnog alarma, žureći se da ti oslobodim kupaonicu, u mislima te prateći na putu i strepeći hoće li sve biti u redu. A moglo je biti u redu jedino kad bih začula tvoje povratničke korake na stepenicama. Tad bi se srce smirilo.
I ove je godine krenuo isti postupak i ove sam godine bila „oslobođena“ kontaktiranja s turističkim agencijama. Samo radi jedne. Strepila sam danima od mogućeg glasa i pojave onoga koji nam je upropastio živote. Sve nekako nadajući se da će kontakti biti obavljeni izvan radnog mjesta, jednog sam se ranog popodneva sledila. U glavi je zabubnjalo, srce je počelo mahnito preskakati, ruke se tresti, a suze frcnule. Iz susjedne kancelarije žamor, živost i – njegov glas. Veseo, poletan i bez ikakvog krzmanja koje bi se probudilo iz sjećanja, ili samo iz pijeteta. Mogao je, trebao je…. znao je da sam mu preko puta i da nas dijeli tek zid. Da ga čujem. Da povezujem. Da se prisjećam svakog trenutka.
I kad sam panično vagala mogućnost da se spremim i odem kući sve je zamuklo. U ured mi je ušla kolegica, razrednica jednog od osmih i započela prepričavanjem sastanka i dogovora. Iako sam svjesna da ima svoj život u kojem nema mjesta za moju prazninu zamolila sam je da zašuti, gotovo sam zasiktala da bi trebala znati kako mi je bilo tih sat vremena. Rekla mi je: „Oprosti, nisam se sjetila“ i otišla. Ta ista osoba kao i još neke koje se također nisu sjetile, sjedile su prije nekoliko dana uz bok biskupa koji nam je došao u posjet, pobožno upijale svaku njegovu riječ, klimale značajno glavama kad je ususret Uskrsu pričao o temeljnim kršćanskim vrednotama: praštanju, poniznosti, blagosti, pomoći – suosjećanju. Neke od njih su na uskrsno jutro nosile na misu simbole ovog blagdana, slušajući misu i opet se složile s riječima svećenika da je ispred svega ono ljudsko. Došavši kući, sve su uredno zaboravile.
Licemjeri zatucani, kad bi boga bilo, prvenstveno bi valjda takve posmicao jer nisu zaslužili nositi naziv i biti pojam, čovjeka.
A onom koji je u potpunosti zaboravio što je učinio, onom koji je neopterećeno nastavio svoj život kao da 500 metara dalje od njega ne živi dvoje ljudi, dvoje skrhanih roditelja koji se bude s tvojom slikom pred očima, kojima je zamro smijeh na usnama i još dublje, u srcu, kojima je patnja ubila sve emocije, koji upućuju svakodnevni milijuntni „zašto“ znajući da neće dobiti nikakvog odgovora, tom stvoru želim da postoji sve ono što mu kršćanska vjera navješćuje.
