Una

Una
Najdražoj

srijeda, 4. kolovoza 2010.

Moja prtljaga i ja

video


RECI NEŠTO
(pitam se zbog čega imam tako malo materijalnih uspomena: fotografija, video zapisa, zvučnih zapisa...nismo mogli znati a da smo znali, da sam znala, bih li to mogla - čekati?)


putujemo desetljećima najčešće na relacijama Umag-Zagreb-Umag, Umag-Zagreb-Murter-Umag, Umag-Murter-Umag pa iako je bilo iskoraka u inozemstvo, Rijeku ili Osijek…. ova umaško-murterska ostaje dosljednom.
I peto ljeto poslije tebe, sređujem popis stvari koje će u putnu torbu i osim što primjećujem da mi je sve manje vremena potrebno za sastavljanje popisa, primjećujem i da mi je sve manje stvari potrebno.
Sjećam se nekadašnjih pakiranja dok si još bila u nježnijoj dobi, ti i stari ste mi povjeravali pakiranje (iako ti je stari gunđao, a mi se pakosno cerekale, da kao oficirski sin zna najbolje složiti košulju i hlače, a da se ne zgužvaju) jer bih sve popisala, organizirala „utovar“ u nečijoj sobi, ništa ne bi bilo zaboravljeno, ništa ne bi izvirivalo… ma da, ponekad bih te posjela na torbe da ih pritisneš više sjećanja radi na filmske komedije s istom tematikom, a manje radi mogućnosti da tvoja težina stlači stvari. Nije manjkalo ni svađa, dernjave, inzistiranja da baš određena (ionako prekobrojna) stvar nađe mjesta u torbi, no bila je to divna, predivna - putna groznica. Tvoj stari i ja smo se radovali godišnjem odmoru, a ti zbog toga što smo uzbuđenje prenijeli na tebe i jupiiiiii… put bi započinjao. Bilo je tu putovanja trajektima (sjećaš li se Liburnije, Ilirije, Bartula Kašića, sve do M.Pola) koje smo, smatram, svi voljeli; dok bismo stajali na palubi, a vjetar nam vijorio kosom i odjećom gledali bismo svjetla luka, otoka i plovila, a pogled se pun čežnje spuštao na srebrnu brazdu iza krme… S nepunih godinu dana pošla si na prvo putovanje do Murtera, još slaba i blijeda poslije koparske bolnice, nozdrva punih mirisa mora i kožom slanom od kapljica pjene. Ujutro nas je dočekao Zadar i baka i deda, zrikavci su ti pjevali pjesme dobrodošlice već malaksali od vrućine i života, cijelim putem do Murtera, i Dalmacija te dočekala „kruhom i soli“ podarivši ti oporavak, zdravlje, čvrstinu i želju da prohodaš. Sjećam se i puta nakon nekih 3 – 4 godine kad smo te, jer ti je bilo dosadno, zadužili da paziš na prtljagu. Dolazak na Murter u nedjelju na večer, u kući nije bilo ni vode pa smo se odmah okrenuli prema centru da nešto večeramo, a ti savjesna, kakvom si se tek kasnije pokazala u pravom svjetlu (zvijezda vodilja, zar ne?) pitala si sva usplahirena: A prtljaga, zar ćemo je ovdje ostaviti? U murterskoj kući, ha, ha….. smijali smo se još godinama zamišljajući tu sliku kako spuštamo prtljagu pa je opet hvatamo za ručke i idemo u grad. Ljubavi i srećo moja!  Život si mi učinila bogatim, da bih na kraju u cijelosti bankrotirala.
Sad me put ne privlači, odgađam ga dok se može, no ipak ću se otputiti prema svome starom utočištu. Pokušati po peti puta pronaći barem nekakvo smirenje, pokušati ga progutati kao antibiotik, zatvoriti oči, ne misliti, disati duboko… možda  uspije?!
Odlazeći iz Umaga, ipak se ne osvrćem, tā sva je prtljaga sa mnom, prepuna. Unutra su moje misli, čežnja, ljubav, nespokoj, jad i bijes jer moja je prtljaga i ovaj put – moja glava.