Što sam to naučila u četiri godine?

Prošao je i rujan, četvrti poslije tebe. Omeđen nekim događajima (umaškom poplavom) ali još više, redanjem još jednog reda cigli na zidu koji me odvojio od stvarnog života. Iza zida, događaji se nižu, stvarni život teče ali ja u tome ne sudjelujem. Svjesno odbacivši stvarnost i prisutnost nekih ljudi za koje mi se učinilo da nisu zaslužili biti dijelom mog života, suzila sam ionako tanušni krug individua s kojima sam još donekle u kontaktu. Slušam to malo preostalih kako mi prepričavaju događaje s vjenčanja svojih sinova/kćeri, kako im je unučad prohodala, progovorila, ima grčeve, nema grčeve, odrasla im djeca našla posao, ostali bez njega… klimam glavom, kao, slušam ih, i mislim si: Što me briga? Što se mene tiče, mogli bi komotno u nepovrat.

U mjesecu rujnu svakodnevno sam preslušavala Balaševićevih 4 CD-a, razmišljala o tom pjesniku što ga krasi tankoćutnost, pronalazila se u nekim riječima ( „…bog sad zamke postavlja, koga li to noćas ostavlja…“ bez obzira na moje skretanje u ateizam) i stalno se vrtjela među riječima rečenica: „ Nije to naš problem. Mi smo tu da pomognemo koliko možemo, ali ne možemo na sebe preuzeti njezin problem. To je njezin, a ne naš problem!“ Izrekao je to meni blizak čovjek, poznavala si ga i ti dobro. I on je roditelj, još više, pedagog je. Samo jedna mala opaska: sreća ga je mazila i mazi ga. Riječi nisu bile meni upućene, bila sam im slučajnim svjedokom. Iako su se odnosile na jednu drugu majku i njezino bolesno dijete, itekako su zazvučale opasno visokim tonom, tolikim, da sam podigla glavu i ostala – nijemom. Jest da najčešće nije moguće preuzeti bilo čiji problem na svoja leđa, ali na taj način postaviti barijeru između ljudi sa problemom/bez problema je neljudski. Pa da, pomislila sam, kad mene viđaju svakodnevno, u tih mojih 8 sati u kojima sam se teškom mukom istrenirala da budem netko tko zapravo (više) nisam, i oni su prihvatili da je sve teško i loše iza mene. Gledaju me kako radim, hodam uzdignute glave (podočnjake i smušenost ćemo staviti na stranu, loša noć, hm?), smijem se, ljutim se, pričam, pišem, telefoniram….. vide me onakvu kakvu me oni žele vidjeti, bez trauma, bez suza, bez bola. Tako je moj problem, moja briga, u konačnici, tako si i TI Una postala dijelom neke daleke prošlosti. Ja ne pričam, oni ne pričaju, ja ih ne podsjećam, nije te ni bilo. Ili jest, ali si postala dijelom moje prošlosti, za njih sad već tako daleke da ti se ni lika ne mogu odmah sjetiti.

Sljepari, ne vide da vrijeme ništa nije olakšalo ni izbrisalo, već sam u 4 godine jedino naučila lukavo bježati. Razmišljam kako mi se život iza crte pretvorio u najspektakularniji bijeg kojeg se ne bi postidjeli ni glavni akteri svjetskih bjegova. Planiranje, logistika, cilj, akcija. Sve pomno razrađeno. Ponavljano 1557 puta. Stojim na balkonu, pušim, a ti me pogledaš onim svojim plavilom – poslije ću o tome, kad dođem u krevet, plakat ću za tobom, staviti ću ruke preko ušiju da se odmaknem od bilo kakvih zvukova, otvorit ću um, dozvati te, plakat ću do iznemoglosti… U krevetu, haaaa … logistika – knjiga lakšeg sadržaja, nešto glupo da me uspava količinom gluposti… mislit ću sutra popodne kad stari bude spavao, mačak se lickao, pokrit ću oči prstima da ne vidim ništa osim tebe, plakat ćemo ti i ja za svim onim što nemamo, popodne dovlačim neke tekstove da ih na miru proučim….. Bježim, bježim maratonski, do iznemoglosti. To radim Una.

Samo što ponekad ne uspijem.

Bol me sustigne, uhvati me za ruku, trčimo, posustajemo zajedno. Tada dan poprimi oblik tvoga lica, nebo se oboji bojom tvojih očiju, nešto se unutra, u meni premetne, nešto me stisne, i plačem, plačem suzama i bez njih. 

U svemu samo tebe zamišljam u svemu samo tebe vidim

Slavice.... oprosti mi, shvatila sam

Te subote, 3. srpnja 2010. godine, došavši pred Uninu ploču i našavši samo ono što smo na godišnjicu, 1. srpnja ostavili mi, njezini roditelji, osjetila sam ubod u srce: razočaranja, jada i bijesa; sjetila sam se, da sam Te Slavice vidjela u četvrtak, na TAJ dan u P. i da si mi rekla da ideš kod Une, a nikakvog traga nije bilo.

A onda, pročitavši danas Tvoje pismo, shvatila sam. Sve. Oprosti mi. Previše sam još ranjiva, patnja me neprestance dere, boli me Unin odlazak i straši me pomisao da je sve dalje od nas.

Pismo:

UVIJEK U SRCU I MISLIMA S UNINIM RODITELJIMA ILI UVELA JE BIJELA MARGARETA IZ MOGA CVJETNOG OTOČIĆA 

     

PRVI JE SRPNJA 2010. VRUĆE JE I SPARNO. IPAK IDEM U ŠOPING I BAŠ DANAS U PLODINE... U MOM DVORIŠTU CVJETNI JE OTOČIĆ, A U NJEMU NAJVIŠE MJESTA ZAUZIMA GRM BIJELIH MARGARETA. TRAŽIM TEK PROCVJETALU.

MATO KUŽI, OPOMINJE ME, A ZNA DA NE MOŽE NIŠTA UČINITI ILI NE ŽELI, SUOSJEĆA I ON.

SUSREĆEM TEBE U PLODINAMA, IZNENAĐENA I ZAPREPAŠTENA, DA SMO SE DOGOVORILE NE BI ISPALO TAKO. ODLAZIMO NA GROBLJE, TRAŽIM UNU, UVIJEK JE TRAŽIM, OVAJ PUT DUGO.

U RUCI MI SKROMNA MARGARETA. ALI MOJA, IZ MOG VRTA.

NALAZIM UNU I MISLIM DA JE VIŠE NEĆU MORATI TRAŽITI.

PRED TUŽNIM MRAMOROM, RIJEČIMA KOJE JE SAMO JEDNA MAJKA MOGLA PRONAĆI ILI IZNJEDRITI. TOLIKO MALO, A TOLIKO PUNO, DUBOKO, TOPLO, BOLNO DO LUDILA, VELIČANSTVENO DO NEBESKIH VISINA, DO UNE.        

PUPOLJAK BIJELI I CVJETNI ARANŽMAN BIJELI     S TOLIKO LJEPOTE U SVOJ SVOJOJ JEDNOSTAVNOSTI I OSEBUJNOSTI.

SAMO SU VESNA, MOJA VESNA I ZLATAN, MOGLI NA TAKO, SKORO NESTVARAN NAČIN ODVOJITI ŽIVOT OD SMRTI, ODVOJITI SVOJU UNU OD BANALNOSTI.

MOLITVU SAM PONAVLJALA NEKOLIKO PUTA, ALI NIKAD DOVRŠITI.         

NISAM SE USUDILA OSTAVITI MOJU MARGARETU, DA NE POKVARIM SKLAD I INTIMU VAS I VAŠEG DJETETA.

DAN KADA SE RODILA I PRVI SRPNJA JE SAMO VAŠ I UNIN DAN.

ZATO JE MOJA MARGARETA OSTALA I NEGDJE UZ PUT NAPUŠTENA, UVELA.

MOLITVE UPUĆENE BOGU SU ZA VAS, ZA UNU MOLITVA NE TREBA, ONA JE KAO I MOJA TEK PROCVJETALA MARGARETA, KRAJ PUTA UVELA. 

U SVOM ODLASKU, VEZALA VAS JE ZA SEBE, ZA SVAKI TRENUTAK VAŠEG ŽIVLJENJA, SNOVA, TUGA, BOLI I PONOSA ŠTO STE JU RODILI.

U FARNAŽINAMA, 29.08. 2010.

VAŠA SLAVICA

Hvala na svemu, na pismu, a još više na Tvom shvaćanju. Već dugo, predugo vremena nisam osjetila ganuće, sve emocije osim onih vezanih uz Unu su jednostavno iščezle kao da ih nikada nije ni bilo, no Tvoje me pismo istinski ganulo.