Peti je Božić od kako te nema, je li to uopće moguće? Je li moguće da petu godinu i dalje koračam po ovome svijetu, a tebe nema u njemu?
Ovih prosinačkih, predblagdanskih i blagdanskih dana, neprestance razmišljam o sreći. Što je uopće sreća, kako je itko doživljava, ima li onih koje ne dotakne, ima li onih koji je ne trebaju ili koji pak nisu ni svjesni da je proživljavaju … ne pomišljajući u što se može premetnuti.
Jesam li bila svjesna posebne sreće koju sam proživljavala od trena kada si rođena, Una? Jesam li ikada mislila na one žene koje bi sve učinile samo da mogu imati dijete, a nisu mogle? Pomislila jesam ali nisam promišljajući vagala količinu sreće koja mi je data. Jesam li pomislila kako je veliki dar i nadasve sreća, kada si izgovorila svoje prve riječi ili učinila svoje prve, nesigurne koračiće? Jesam li tada pomislila na djecu koja su teško bolesna ili rođena s manama koje im sprječavaju normalan život? Jesam li prolazeći češljem kroz tvoje medenoplave uvojke i kiteći te desetcima pletenčica, pomislila na djecu koja su na kemoterapiji zbog malignih bolesti i koja su ostala bez kose? Jesam li pomislila da sam zapravo sretna osoba kad bi me svojim nestašlucima primorala da ljuta viknem na tebe sve dok je bilo djece koja su bila zapuštena i odvojena od roditeljske paske i ljubavi, čiji bi ih roditelji tukli jer su im bila teret i smetala im? Jesam li pomišljala kako sam sretan roditelj jer si bila marljiva u školi, jer si bila odlikašica, jer si krčila svoj put kroz znanje kako bi ga okrunila diplomom, a onda otpočela svoj samostalni život? Jesam li se ikada pritom sjetila onih roditelja koje imam prilike svakodnevno viđati i koji muku muče da svojim školarcima plaćaju instrukcije, tjeraju ih na učenje, koji su sto puta godišnje pozivani na razgovore u školu kako bi im se i taj stoti puta prigovorilo zbog nedoličnog ponašanja njihova djeteta? Koji se nelagodno vrpolje pred ulazom u ured ravnatelja, crvene se, mucaju, čude se, a onda izudaraju svoje potomke, umjesto da sjednu s njima i pomognu im?
Nisam nikada uspoređivala, prosuđivala i nisam bila svjesna one količine sreće koja me mazila. Ne da nisam bila senzibilizirana na tuđe nevolje, ali me se nisu doticale kako su trebale. Grabila sam svoju sreću iz pune zdjele, nesvjesna koliko je krhka.
Moram naučiti kako prestati uspoređivati se s onima koji imaju, moram prestati povlačiti paralele. Moram shvatiti svoje mjesto, moram shvatiti da nemam, moram shvatiti da je to trajno. Sve dok živim, makar prividno, u istom društvu smatrajući se njegovim ravnopravnim članom, jad će me izjedati. Trebam tek naučiti jer do sad, nisam. Nesvjesna različitosti, patim ovih blagdanskih dana do iznemoglosti. Peti put nakon tebe, u dućanima gutam suze, odabirući dar za tvojeg Starog, peti put poslije tebe želim da netko ukine svu radost blagdana da je više ne moram slušati, peti put nakon tebe želim da mi onaj koga nema, ispuni jedinu želju da nastane takva katastrofa u kojoj bi svi nestali, peti put otkako te nema shvaćam svu težinu gubitka.
Moram naučiti da za mene nema zdjele sa srećom. Moram naučiti da svoje mjesto dijelim s onima koje sam na jučerašnje božićno jutro zatekla na groblju. Danijelinu mamu Božanu, kako priča sama sa sobom ili tek s Danijelom, Bobinu mamu, nas dvoje … Moram naučiti da sam sada netko drugi. Možda će biti lakše.
Trebala bih naučiti… al' još me muči nesrazmjer sreće. Možda sam samo bila lakoma i gutala sreću kao da će trajati vječno, možda sam trebala biti skromnija i manje gorda? A opet, kako ne biti sretna i gorda zbog tebe? Tá, sve si mi bila. Bila…..
Nekada bih pisala svoje ime na snijegu,
kasnije, tvoje je bilo prvo
