Mjesto događaja bio je jedan od umaških najprometnijih kafića, a dan – stara godina, 31.12.2010. Tvoj stari se obreo u muškom društvu na „ćikuli – ćakuli“ dok sam ja hvatala vrijeme za rukav … za što uopće? Za iluziju nekakvog sretnog ulaska u novu godinu? Uvijek spominjem inerciju i bijeg od stvarnosti no uvijek teško pada, koliko god vremena prošlo; u početku stoga što je veza bila čvrsta, a kako vrijeme prolazi, zbog bojazni od slabljenja te iste veze.
Uglavnom taj dan provodim gušeći bijes u sebi, svako toliko se oslanjajući na kuhinjske elemente da povratim dah od užasa. I dok sam se tako borila s demonima u sebi, tvoj je stari najednom spazio tvog tetka i sestričnu ti. Stariju. Kako ulaze u kafić u finom staro- novogodišnjem raspoloženju, nakon obavljene kupovine, valjda. Pa mu se L. obratila s najširim smiješkom kojeg je moglo proizvesti njeno lice: „ Kako si stric Z….“ ili tako nekako. Znaš starog? I inače je takvo okruženje za njega oduvijek predstavljalo pozornicu na kojoj samo on nedostaje - glavni glumac. Sjećaš li se zadarskog FF u srpnju 2000.? Samo je to čekao. I dočekao. Unio joj se u lice s riječima: „ Tko si ti uopće? Poznajem li te? Četiri i pol godine te nisam vidio, a ovdje živiš? Kada si zadnji puta bila kod nas da vidiš kako je doista meni i tvojoj teti? Kada si zadnji put bila na grobu?“ Palo je tu i drugih teških riječi, sav jad i sva muka tvog oca slili se u to prijepodne. Nisam bila tamo, nitko me nije nazvao da mi to prepriča, žali se ili ispituje. Pripomenuo je samo da su mu oboje zaprijetili tužbom! Tužbom? Za što da ga tuže? Za to što je ostao živ poslije tebe? Za to, što na svaku godišnjicu sjedi sa mnom u tmini vrelog srpanjskog dana i mučno šuti sa mnom? Posve sami. Bez podrške, bez riječi utjehe, bez prijateljske, rodbinske geste. Ili za to, što je taj jad istresao pred svima?
Pa zar vam dosad već nije jasno da ste prokockali postojanje ikakvog osjećaja kojeg bismo još imali spram vas? Pa zar vam nije dosad već jasno kako ste nam se ogadili jer ste nas šutnuli k'o zadnjeg psa na cesti svojim nemarom, svojim odsustvom? I tebe su Una šutnuli, a to boli najviše od svega. Udarac o tebe ne podnosimo, udarac o tebe uzvraćamo. Ne znam je li im spomenuo kakvu zabranu posjeta grobu, no od tada ne vidim niti jedne svijeće osim naših. Ha, dobro im došlo, barem ne moraju imati obvezu. Ovako je najlakše, najbezbolnije. Okrenuti se neopterećeno svome svijetu, svojem egoizmu, i svojem japajakanju.
Živjeli vi meni, takvi kakvi jeste još tisuće godine, kao kornjače, i nek' vam vaša zvijezda vodilja bude valjanje u vašem „samo ja sam ja važan/važna“, ja vam ionako više nemam što reći.
Pa zar vam dosad već nije jasno da ste prokockali postojanje ikakvog osjećaja kojeg bismo još imali spram vas? Pa zar vam nije dosad već jasno kako ste nam se ogadili jer ste nas šutnuli k'o zadnjeg psa na cesti svojim nemarom, svojim odsustvom? I tebe su Una šutnuli, a to boli najviše od svega. Udarac o tebe ne podnosimo, udarac o tebe uzvraćamo. Ne znam je li im spomenuo kakvu zabranu posjeta grobu, no od tada ne vidim niti jedne svijeće osim naših. Ha, dobro im došlo, barem ne moraju imati obvezu. Ovako je najlakše, najbezbolnije. Okrenuti se neopterećeno svome svijetu, svojem egoizmu, i svojem japajakanju.
Živjeli vi meni, takvi kakvi jeste još tisuće godine, kao kornjače, i nek' vam vaša zvijezda vodilja bude valjanje u vašem „samo ja sam ja važan/važna“, ja vam ionako više nemam što reći.
Pogled s motovunskih visova, siječanj 2011.
