Da sam samo bila sposobna

trebala sam ti to Pero izreći prošle subote (28.01.2012.) kad smo se našli na groblju?

Bilo je jako hladno toga jutra, a ja sam bez rukavica, smrznutih prstiju pokušavala očistiti ploču i slova na njoj. Z. je išao od špine do špine po vodu jer je ova do nas, smrzla. Došao si i šutke stajao i ne znam, čekao? Onda sam ipak nešto rekla da ne budemo u tišini, ti si prihvatio, Z. se vratio. Da razbijemo muk malo smo se „zakačili“, Z. i ja, a ti si se nasmijao i rekao da smo uvijek isti. Potom si dodao da ste ti i moja sestra bili za Novu godinu, normalno, u Zagrebu, da je bio poseban osjećaj dok ste jeli kestenje i pili kuhano vino na nekom trgu, u nekoj ulici…. Trebala sam reći, a nisam: „Reci mi Pero jesmo li mi jedini u Umagu koji nisu znali za vašu proslavu u Zagrebu? Zašto si to baš nama trebao priopćiti kad dobro znaš da smo prestali ići na doček ili slaviti Novu godinu jer nam se život - srondao? Što bi nam trebalo značiti i kakvu emociju pobuditi sjećanje na okus kuhanog vina i pečenih kestena? U Zagrebu? Osim jada možda! Osim komparacije onog prije i onog poslije? Kakav si komentar zapravo očekivao? Jesi li očekivao ikakav? Zar ne znaš da više ne možemo i nismo isti?
Jesi li ikada zapravo p(r)omislio kako nam je upravo na prelasku iz stare u Novu godinu, koja, ako išta budi, jedino budi sjećanja na veselu i prelijepu djevojku? Budi sjećanja na čestitku koju sam prvo uputila baš njoj, bile u  društvu ili udaljene. Sjećanje koje pakleno boli  jer količina tuđe radosti izaziva jednako količinu praznine i bola. Da je bilo drugačije, da nije tako bilo, da je ona tu……  Umjesto da sam ti to rekla, Z. i ja smo se pokupili i otišli, nikad se nismo kraće vrijeme tamo zadržali. Tek kod izlaza sam zastala i obećala si da više nikada i zbog nikoga neću dopustiti da se maknem s mjesta gdje je moje dijete. Ona to ne zaslužuje, ali niti mi, njezini roditelji.
I nikad si više neću dopustiti da doma plačem zbog toga što se stidim same sebe jer nisam rekla ono što sam mislila.

U prirodi nema ni kazni ni nagrada, samo posljedica (stara kineska)

Koliko god samu sebe pokušavala uvjeriti da neću dobiti nikada i ni od koga odgovore na „zašto“, s tim unaprijed neodgovorenim pitanjem hodim k tebi svake subote. Prije tri tjedna, dok se spuštam stepenicama, klateći u rukama uvijek istu vrećicu sa „alatom za tamo“, prvo me zbuni, a onda utuče konstatacija susjede koja pere hodnik, da idem „obaviti svoje“ na groblje. Zbunjena, govorim joj gotovo nesuvislo da se tamo zadržim najkraće što mogu jer si ionako sa mnom cijelo vrijeme, a kako me gleda bez smisla u očima, zbunjenost prelazi u utučenost. Obavljam li ja zapravo (neku) svoju dužnost svake subote? Budim li se s dnevnim rasporedom u kojem je druga stavka poslije ispijanja jutarnje kave, obaveza? „Obaveza??? Zar je Una postala tvojom obavezom?“, vrišti mi srce. „Srce je ionako organ za pumpanje krvi, nije to mjesto za oltare“, zbori mi um, „ja sam taj koji stvara obveze, postavlja zadatke, budi te opterećenu teškim teretom, ja sam taj koji ti maše njenom slikom ispred očiju, ja sam taj koji te gleda u ogledalu dok papirnatom maramicom brišeš otopljeno crnilo maskare pod očima. Ja sam onaj u kojem dižeš cigle oltara.“ Težina subotnjeg jutra dobiva na inerciji. Perem slova na kamenu. Unutrašnju mrežu onih koji je imaju. Divlje ribam slovo „A“ potom „R“. „E“ i „N“ nešto manje. Na sitnim slovima iskaljujem bijes i mržnju. Gledam na susjednom kamenu raspelo, plastičnu bjelinu anđela čuvara i sotonski dahćem prema njima: „Zašto, zašto, zašto…???? Ako ste vi oni koji su imali prste u tome, nestanite zauvijek. Prokletnici!“, dodajem jedva dišući. Ne bojim se više ničega jer mi se sve desilo. Povratkom kući nije mi dan upropašten, upropašten mi je život.
Prije dvije subote tvoj „stari“ upotrebljava istu riječ, iako mu nisam rekla da sam je već čula. Progutala sam je prvi put, gutam je i ovog puta. Vjerujem da mu se omakla jer je bacio zabrinut pogled prema meni koja sam ušutjela grabeći prema grobu. Odvojena od njega korakom i riječima. Povratkom kući mi dobacuje neka se spremim jer je sunčan dan pogodan za šetnju Istrom. Idem. Kud god. Ionako je svejedno. A onda tamo gore, u Gračišću, vidim tvoje oči kako prelaze preko zavjetnih čavala na crkvi sv. Marije i slušam te kako mi otkrivaš tajnu o onima koje su svoje neispunjene nade zabijale u fuge između kamena, snatreći o mirisu tek rođenih. To si pričala turistima, a potom meni. Iako se crkva restaurira pa je dosta čavala „izgubljeno“, zalazim među daske kako bih dotakla kojeg, pa da osjetim vezu sa ženama koje nisu imale sreću imati dijete, ali i tebe. Tvoju ruku. Tvoje prste.  Samo hladnoća. Moja želja rasuta danom.

S vidikovca u Gračišću

Utjeha zvijezde

ne boj se 

čemu strah 

i ti i ja

već bili smo prah

smrt nije kraj 

i  njome ne prestaje put 

onaj tko davao je sjaj 

 beskrajem je razasut.

 (Dragan Gortan)

Kako bih se mogla složiti s time? I dok je za pjesnika njegov otac, sjaj beskrajem razasut, kako to pomisliti za svoje dijete? Za tebe Una?

Sjetim se riječi onih koji kažu da nije izgubljeno jer je – bilo. Cijelo tvoje postojanje?