trebala sam ti to Pero izreći prošle subote (28.01.2012.) kad smo se našli na groblju?
Bilo je jako hladno toga jutra, a ja sam bez rukavica, smrznutih prstiju pokušavala očistiti ploču i slova na njoj. Z. je išao od špine do špine po vodu jer je ova do nas, smrzla. Došao si i šutke stajao i ne znam, čekao? Onda sam ipak nešto rekla da ne budemo u tišini, ti si prihvatio, Z. se vratio. Da razbijemo muk malo smo se „zakačili“, Z. i ja, a ti si se nasmijao i rekao da smo uvijek isti. Potom si dodao da ste ti i moja sestra bili za Novu godinu, normalno, u Zagrebu, da je bio poseban osjećaj dok ste jeli kestenje i pili kuhano vino na nekom trgu, u nekoj ulici…. Trebala sam reći, a nisam: „Reci mi Pero jesmo li mi jedini u Umagu koji nisu znali za vašu proslavu u Zagrebu? Zašto si to baš nama trebao priopćiti kad dobro znaš da smo prestali ići na doček ili slaviti Novu godinu jer nam se život - srondao? Što bi nam trebalo značiti i kakvu emociju pobuditi sjećanje na okus kuhanog vina i pečenih kestena? U Zagrebu? Osim jada možda! Osim komparacije onog prije i onog poslije? Kakav si komentar zapravo očekivao? Jesi li očekivao ikakav? Zar ne znaš da više ne možemo i nismo isti?
Jesi li ikada zapravo p(r)omislio kako nam je upravo na prelasku iz stare u Novu godinu, koja, ako išta budi, jedino budi sjećanja na veselu i prelijepu djevojku? Budi sjećanja na čestitku koju sam prvo uputila baš njoj, bile u društvu ili udaljene. Sjećanje koje pakleno boli jer količina tuđe radosti izaziva jednako količinu praznine i bola. Da je bilo drugačije, da nije tako bilo, da je ona tu…… Umjesto da sam ti to rekla, Z. i ja smo se pokupili i otišli, nikad se nismo kraće vrijeme tamo zadržali. Tek kod izlaza sam zastala i obećala si da više nikada i zbog nikoga neću dopustiti da se maknem s mjesta gdje je moje dijete. Ona to ne zaslužuje, ali niti mi, njezini roditelji.
I nikad si više neću dopustiti da doma plačem zbog toga što se stidim same sebe jer nisam rekla ono što sam mislila.
Jesi li ikada zapravo p(r)omislio kako nam je upravo na prelasku iz stare u Novu godinu, koja, ako išta budi, jedino budi sjećanja na veselu i prelijepu djevojku? Budi sjećanja na čestitku koju sam prvo uputila baš njoj, bile u društvu ili udaljene. Sjećanje koje pakleno boli jer količina tuđe radosti izaziva jednako količinu praznine i bola. Da je bilo drugačije, da nije tako bilo, da je ona tu…… Umjesto da sam ti to rekla, Z. i ja smo se pokupili i otišli, nikad se nismo kraće vrijeme tamo zadržali. Tek kod izlaza sam zastala i obećala si da više nikada i zbog nikoga neću dopustiti da se maknem s mjesta gdje je moje dijete. Ona to ne zaslužuje, ali niti mi, njezini roditelji.
I nikad si više neću dopustiti da doma plačem zbog toga što se stidim same sebe jer nisam rekla ono što sam mislila.
