I ne tražeći nalazimo jedna drugu, okupljamo se poput noćnih leptira, što ne misleći na mogućnost prestanka svog krhkoga života, bivaju privučeni magičnošću i pogubnim sjajem svjetiljke. I dok jednom klone glavica, a s krilaca mu otprhne fina prašina već drugi hrli na isto mjesto žrtvujući svoj život ludosti magije.
Mi smo leptiri iz neke druge priče, za nas je svjetlost izgubila sjaj zadnjim otkucajem srca bića kojem smo podarile život. Pa što nas onda okuplja ako ne zajednička bol, najveća postojeća?
Zdenka i ja upoznale smo se, kako to biva u ova moderna vremena, virtualno, putem bloga. Prepoznale bol one druge jer je same proživljavamo istim intenzitetom. Zdenka je izgubila svoju prelijepu kćer Irmu kao i ja svoju Unu. Zdenka zna kako boli svaki novi dan i misleći na mene, darovala mi u veljači knjigu Joan Didion: „Godina magičnog preživljavanja“.
Otvorivši knjigu otkrila sam posvetu kroz riječi Catherine Sanders:
„Nakon gubitka djeteta, roditelji moraju naučiti preživjeti samo s dijelom sebe koji je ostao živim, kao što moramo naučiti živjeti nakon amputacije noge. U tom smislu, može se reći da je gubitak djeteta jednak agoniji „fantomskog uda“. Roditelji nisu tjelesno oštećeni, ali su emocionalno u krhotinama, njihov doživljaj sebe strašno je unakažen i osakaćen.
Međutim to je gubitak za koji ne postoji proteza“.
Knjigu sam primila sa zahvalnošću s kojom bih je primila čak i da me riječi spisateljice nisu takle jer je namjera one koja me darovala toliko čista, toliko nepatvorena, toliko solidarna da jednostavno prelazi okvire uobičajenog čina darovanja.
Kad sam je uzela u ruke i započela s čitanjem, prepoznala sam se u emocijama spisateljice još jednom doživljavajući i proživljavajući tragediju, povlačeći paralele. Riječ je o proživljavanju gubitka životnog partnera, usput nalazeći utjehu u postojanju kćeri da bi nakon objave knjige i taj jedini smisao izgubila jer i kćer joj umire.
Dakle, iako nam gubitak nije isti, emocije i analiziranja stanja, jesu. I ona je, kao i ja, po gubitku voljene osobe posegnula za knjigama o samopomoći i odbacila ih prozrijevši njihovu bezvrijednost. Već po prvoj pročitanoj knjizi takve tematike shvatila sam da se ne mogu prepoznati u nametnutom kalupu, kako različitim početkom ulaska u nepoznati mi pakao tako ni izlaskom iz njega. Jer - izašla nisam. Nema tog vremena izlaska iz boli, koje bi potezom olovke, pa niti poslije milijun ispričanih priča onih koji su i sami spoznali istu muku, za mene postalo imperativom. U čudna vremena živimo gdje se slabošću smatra odstupanje od propisanog modela samosvjesnog čovjeka koji implicira borbu za napredak, borbu za postajanje br. 1. Ili smo prvi ili smo – anonimni pa valjda samim time i bezvrijedni. Imitira se najuspješnije, divi se njihovim savršeno sretnim i dirigiranim životima, bogatstvu, napretku, lijepom i vječno mladom licu i takve osobe kao da ne bi ni smjele doživljavati gubitak, kako novca tako ni voljenih. Za tragedije nema mjesta. Ako se i moraju desiti, zaboravit će se na njihovo postojanje tek ako se gubitnik pridigne i kao u crtiću ili video igrici, zadrži na licu isti osmijeh „ništa se nije desilo“. Suprotno, nečiju dugotrajnu bol, nečiju želju da izgovaranjem imena osobe koje nema, istu zadrži na životu, kako god to izgledalo, skloni su proglasiti bolesnim, patološkim stanjem, „kompliciranom“ žalošću, koja ukazuje na opsjednutost tugujućeg osobom koju je izgubila, a sve iz razloga da tu osobu na taj način i dalje održi na životu. Pa ako i jest tome tako, priklanjam se toj definiciji ili „prepoznavanju“ simptoma stanja „bolesnika“. Jer Una ti si bila i bit ćeš utočište moga života. Sve se moglo dešavati, lijepo i ružno jer kad bih se okrenula k tebi, sva sreća svijeta bi mi se osmjehnula. Time što je moj život najednom odijeljen crtom na ono prije i sve poslije i jer te u stvarnosti nema, nema ni utočišta. Stoga te trebam održati na životu okrećući se svako toliko prema tebi da bih mogla postojati i opstojati. Neka bude tako. Nemam drugog izbora. Jer jesam bolesnik sa svim implikacijama (koje se navode u knjizi): Tražim (te). Bila sam prestala jesti, zaboravila sam disati. Slabila sam od pomanjkanja kisika, sinusi su mi često zatvoreni zbog neprolivenih suza. Sve mi je češće hladno jer mi je cirkulacija poremećena, napeta sam i besana od silne tuge. Udaljila sam se od svega i svih. Izgubila sam koncentraciju (makar onu prijašnju), gubim kognitivnu sposobnost planiranja. Činim pogreške. Osjećam da sam kao umotana u čahuru i dok se zbog te čahure drugima čini da se „dobro držim“ ja sam sve bolesnija.
Kad bih barem mogla ogoliti sebe, svoju nutrinu i svoje lice do same srži boli i pokazati javno kakva sada jesam. Bilo bi mi lakše, ne bih trebala biti netko tko nije, ali, ali…. Tko zapravo poznaje žalost, osim ako do njega ne dospije? Sve i svašta se može predvidjeti ali stvarnost govori na ovaj način: „ Možemo očekivati, ako je smrt nagla, da ćemo osjetiti šok. Ne očekujemo da će taj šok biti razoran, da će nam iščašiti i tijelo i um. Možemo očekivati da ćemo biti satrveni, neutješni, ludi zbog gubitka. Ne očekujemo da ćemo i doslovce poludjeti… Niti možemo unaprijed spoznati (u tome je razlika između zamišljenog i stvarnog) beskrajnu odsutnost koja slijedi, prazninu, suštu suprotnost značenju, nesmiljen niz trenutaka u kojima ćemo se suočavati s doživljajem same besmislenosti“.
Život se mijenja brzo
Život se mijenja u trenu.
Sjedneš za večeru i dosadašnji život je gotov.
Pitanje samosažaljenja
I pitanje crte rekla bih, koja se doslovno spustila uz svemirskih dubina i razdijelila nam život. „Nekoć toliko putova; sada toliko slijepih ulica“. Nema preko crte. Natrag ne mogu, naprijed ne znam. Samosažaljenje? „Vama nedostaje jedna osoba i cijeli je svijet prazan“ Toliko o „moralnosti“ samosažaljenja.
Život se mijenja brzo
Život se mijenja u trenu.
Sjedneš za večeru i dosadašnji život je gotov.
Samo oni što ostaju nakon nečije smrti uistinu su napušteni.
Ja jesam.
(1. travnja 2010.)
Nema komentara:
Objavi komentar