Do crte, preko crte

Kao da sam zanijemila i nemam što više reći. Potisnula sam svoju petogodišnju patnju i bol duboko u sebe jer je oko mene zavladao zaborav. Više nemam ni s kime pričati o tebi, a pričanje same sa sobom i mene je zamorilo. Uvijek ista pitanja i isti odgovori. Sjetim se kako su mi se mnogi u početku obraćali riječima da im se javim za podršku budem li je zatrebala, kad god i o čemu god, a ja se pitala što da učinim kad me bol prožme besanih noći, hoće li mi se itko javiti i što da im kažem ako ih probudim? Pa tako nisam nikoga zvala, nikoga budila, nikoga pitala. Pa su ljudi zaboravili.

A boli i dalje, samo unutra, duboko i potmulo. Svakodnevno. Kad u momentu dozovem tvoju sliku, bol postane akutnom pa štitim samu sebe tako što to sve rjeđe činim, pa onda boli kronično.

Onda sam jednog dana upalila TV i posve slučajno okrenula program na kojem se emitirala emisija 8. kat. Tamo negdje od 2/3. Vidim mlađu ženu, Dubrovkinju koja je prije 20 godina izgubila tatu i dečka, a onda i gđu Lj. M.H. koja je izgubila kćer jedinicu. Emisijom na temu kako se nositi s gubitkom voljenih kao da je dominirao pojam samosažaljenja i to s negativnom konotacijom. Slušam, gledam, plačem pa kasnije važem odgledano i odslušano. Radi li se kod mene o samosažaljenju? Jesu li samosažaljenje trenuci u kojima mislim da bi trebala biti ovdje, kad mislim da su mi dani očajno prazni i besmisleni bez tebe, kad nemam planova većih ni dužih od sutrašnjih. Tanka je linija između samosažaljenja i konstatacije zbilje. Bojim se da je ne pređem, a onda se pitam s ljutnjom kome je uopće bitno o čemu se zapravo radi. Tko će pretrpjeti štetu od prelaska crte? I pitam se, pita li se itko kako je živjeti istodobno na dva kolosijeka onima koji su izgubili djecu? Znaju li koliko je potrebno samokontrole da na jednom kolosijeku djeluješ prirodno, normalno, čak se i nasmiješ, a na drugom živiš život stvarnih emocija. Ne znam kako drugi uspijevaju, jesu li dvije pruge spojili u jednu ili kao i ja balansiraju između jedne i druge, a zapravo ne krećući se ni po jednoj. U vremenu kratko iza tragedije suludo sam tražila komunikaciju s bilo kime, buđenje interesa oko bilo čega izvan događanja, vjerojatno bježeći od stvarnosti. Tako sam se našla i na internetskim stranicama na kojima se o boli takve vrste ne priča. Pa se ljudi vesele, zadirkuju, a ja „gljivarim“ (rječnikom gore spomenute Dubrovkinje). Veselost me okružuje, a ja ne sudjelujem u njoj jer sam izgubila emociju veselja. Na zadirkivanje odvratim istom mjerom no čim tema krene prema djeci, planovima ili sjećanjima, postavljam štit. Povlačenje. Stop. Stanje gljive.

Nema ovdje samosažaljenja ali je prepuno tuge. Tugujem istodobno za nas dvije. Tvojim glasom i u suzama izjavljujem da nije fer od života to što te nema jer si tek trebala početi živjeti punim životom. Svojim se javljam da sam ona koja je tog dana trebala otići i da nije fer što me život poštedio. Time što me poštedio samo me kaznio i natovario mi preteško breme. Nije u redu ni to da se takav besmisleni život nastavlja umjesto onog koji se trebao tek raskriliti.

U spomenutoj emisiji nisam čula kako bi to život, lišen nepotrebnog samosažaljenja zapravo trebao izgledati? Nema savjeta kako se probuditi, a ne pomisliti na svoju dvadesettrogodišnju kćer, ne pomisliti na to gdje je sada, nema savjeta kako se nasmijati, rasterećen, punim smijehom koji ide preko usana, nema savjeta kako s interesom slušati roditelje koji imaju sreću što su im djeca živa…. bez usporedbe. Dvadeset je godina trebalo toj mladoj Dubrovkinji da prestane biti gljivom ali razlika između mene i nje je u tome što će ona (možda) pronaći novog dečka, a ja ne mogu zamijeniti kćer.

No kada sam jučer na radiju u specijalnoj emisiji povodom Dana mrtvih  čula riječi spikera da je najveći gubitak, gubitak djeteta a onda i riječi dvaju roditelja koji su ostali bez oba sina,  znala sam da nisam prešla crtu. Jer se ne može niti prijeći. Jer ne postoji. Mi smo naime dva odvojena svijeta. Mi koji smo izgubili djecu i oni koji još nisu ili neće do kraja svojih života. I više se ne možemo razumjeti.

Una i Una

Taj ... srpanj ..

Danas je tvoj rođendan, 29. U košmaraste srpanjske noći uvukli se i bremeniti snovi. Srpanj, vruć i težak kao da i moj teret čini težim. Jutrom sam potpuno dezorijentirana, ali s nekim posebnim pritskom u sjećanju na protekle snove. Ne mogu se ničega sjetiti, a znam da je trajalo cijelu noć. Ili se barem tako činilo.
Jutrom, kiša.
I sjećanje na taj dan prije 29 godina. Sve bi bilo drugačije i ja bih bila - ja, samo da se kob nije zbila.
Tvom je nonu 26. srpnja bila 10-godišnjica od kako ga nema. Sjećaš li se što sam rekla toga dana? Bio je toliko hrabar koliko je bio očajan. Zavidim mu svakog trena.

Nosim te...

I opet sam posegnula za riječima nekoga tko ZNA što je gubitak djeteta.
Nekoliko sam dana razmišljala koje riječi napisati ili prepisati, a da bi mogle opisati tu bol i tu prazninu što si je za sobom ostavila u ovih teških, preteških 5 godina. Niti jedna riječ, rečenica ili misao nije to mogla predočiti. Kako opisati strah od svakog novog dana koji je predamnom, kako opisati potisnute suze kad prolazim putem do radnog mjesta po kojem smo obje koračale, pričajući, smijući se, šuteći? Kako opisati trenutak prožimanja tjeskobnog bola kad mi netko tijekom dana ispriča neku crticu iz života svog djeteta? Kako opisati trenutak kad mi se doslovno zatiljak naježi kad začujem nečiji smijeh toliko sličan tvojem? Kako opisati osjećaj predvečernje mučnine kad vidim da tvoje oči na fotografiji prate svaku moju vježbu? Kako opisati stiskanje grla i muku da progutam hranu koju si voljela?

Netko je odredio da dan ima 24 sata, moglo je to biti i manje ili više, ali vrijeme koje živim i koje čini moj dan i noć je teret s kojim se teško nosim.

Nosim te u srcu. Nosim te u sebi. Nosim te u umu. Nosim te u svakom trenutku svog postojanja: skrivenu, tajnu, rasplinutu… no sve mi je to premalo. Znam samo da te želim živu, s tvojim mirisom, opipljivu, sretnu i nasmijanu, tužnu i rasplakanu, bijesnu, ljutu…. stvarnu.

Ta koji je monstrum ili koja to sila smislila da ljudima dade svijest i emocije, sreću i gubitak? O pravdi i nepravdi dijeljenja količine navedenog, ne bih, to moj um ne može dokučiti.
(Umag, 1.7.2011.)

Idem ti u susret

Nakon 5 mjeseci uzastopnih mučnih stanja glave (posvemašnji košmar, pritisak i nesanice) krenem put liječnika i završim na fizijatriji uz pripomenu fizijatra da konačno počnem misliti na sebe. Savjet: vježbe i lijekovi za smirenje kako bi mozak prestao slati svoje negativne „poruke“ tijelu: živcima i mišićima. I krenem i ćutim se malo bolje, ali kako i zašto svojem „srcu“ narediti da te odmakne? Još jučer se činilo tako obično, a danas osjećam početak „odbrojavanja“. Dolazi petak 1. srpnja i moram spremiti tekst in memoriam. Opet plitko disanje, opet u glavi započinje tam-tam, opet počinje prepiska uma i živaca…. A kako ispraviti nepravdu ako ne, patnjom…
(Umag, 28.06.2011.)

Arthur Schopenhauer: "Zemlja je prepuna ljudi koji ne zaslužuju da čovjek o njima govori" pa ipak, ja ću reći

S dolaskom proljeća, u meni se stvara još jedna, od tisuću drugih tjeskoba. Počinju naime organizacije izleta školaraca, što mi budi sjećanja na ono proljetno „ludilo“ 2006. kad si iz dana u dan, neispavana ali puna adrenalina odlazila u prve okršaje voditelja puta. Prolazila bih ispred tvoje sobe često slušajući (ili osluškujući) zvuk mobilnog alarma, žureći se da ti oslobodim kupaonicu, u mislima te prateći na putu i strepeći hoće li sve biti u redu. A moglo je biti u redu jedino kad bih začula tvoje povratničke korake na stepenicama. Tad bi se srce smirilo. I ove je godine krenuo isti postupak i ove sam godine bila „oslobođena“ kontaktiranja s turističkim agencijama. Samo radi jedne. Strepila sam danima od mogućeg glasa i pojave onoga koji nam je upropastio živote. Sve nekako nadajući se da će kontakti biti obavljeni izvan radnog mjesta, jednog sam se ranog popodneva sledila. U glavi je zabubnjalo, srce je počelo mahnito preskakati, ruke se tresti, a suze frcnule. Iz susjedne kancelarije žamor, živost i – njegov glas. Veseo, poletan i bez ikakvog krzmanja koje bi se probudilo iz sjećanja, ili samo iz pijeteta. Mogao je, trebao je…. znao je da sam mu preko puta i da nas dijeli tek zid. Da ga čujem. Da povezujem. Da se prisjećam svakog trenutka. I kad sam panično vagala mogućnost da se spremim i odem kući sve je zamuklo. U ured mi je ušla kolegica, razrednica jednog od osmih i započela prepričavanjem sastanka i dogovora. Iako sam svjesna da ima svoj život u kojem nema mjesta za moju prazninu zamolila sam je da zašuti, gotovo sam zasiktala da bi trebala znati kako mi je bilo tih sat vremena. Rekla mi je: „Oprosti, nisam se sjetila“ i otišla. Ta ista osoba kao i još neke koje se također nisu sjetile, sjedile su prije nekoliko dana uz bok biskupa koji nam je došao u posjet, pobožno upijale svaku njegovu riječ, klimale značajno glavama kad je ususret Uskrsu pričao o temeljnim kršćanskim vrednotama: praštanju, poniznosti, blagosti, pomoći – suosjećanju. Neke od njih su na uskrsno jutro nosile na misu simbole ovog blagdana, slušajući misu i opet se složile s riječima svećenika da je ispred svega ono ljudsko. Došavši kući, sve su uredno zaboravile. Licemjeri zatucani, kad bi boga bilo, prvenstveno bi valjda takve posmicao jer nisu zaslužili nositi naziv i biti pojam, čovjeka. A onom koji je u potpunosti zaboravio što je učinio, onom koji je neopterećeno nastavio svoj život kao da 500 metara dalje od njega ne živi dvoje ljudi, dvoje skrhanih roditelja koji se bude s tvojom slikom pred očima, kojima je zamro smijeh na usnama i još dublje, u srcu, kojima je patnja ubila sve emocije, koji upućuju svakodnevni milijuntni „zašto“ znajući da neće dobiti nikakvog odgovora, tom stvoru želim da postoji sve ono što mu kršćanska vjera navješćuje.

Danas je takav dan

Ima nekih dana kad je nemoguće živjeti bez tebe.

Ima nekih dana kad nisam sva svoja, kad me bol toliko ophrva da jedva dišem.

Ima nekih dana kad me sve moguće sitnice odvode na jeziv put sjećanja.

Ima nekih dana kad osjećam opsesivnu čežnju spram tebe.

Ima nekih dana kad zažalim što sam uopće ugledala ovaj svijet bez obzira na sreću koju sam proživjela.

Ima nekih dana kad molim sve postojeće i nepostojeće sile Svemira da ubiju mladost koja ne bi smjela postojati bez tebe.

Ima nekih dana kad obuhvatim rukama svoje lice i stišćem sljepoočice dok bol ne zabubnja u cijeloj glavi.

Ima nekih dana kad me tjeskoba koja se zastalno u meni ugnijezdila ne napušta od ranih jutarnjih sati.

Ima nekih dana kad pod usnama stvarno osjećam tvoju kožu.

Ima nekih dana kad zabijam nokte u vlastite ruke dok ne prokrvarim.

Ima nekih dana kad mantrično izgovaram tvoje ime.

Danas je takav dan.

Stavila sam je u tvoju sobu i čvrsto zatvorila vrata.
Zlo mi je od njene ljepote.

Pa zar vam dosad već nije jasno?

Mjesto događaja bio je jedan od umaških najprometnijih kafića, a dan – stara godina, 31.12.2010. Tvoj stari se obreo u muškom društvu na „ćikuli – ćakuli“ dok sam ja hvatala vrijeme za rukav … za što uopće? Za iluziju nekakvog sretnog ulaska u novu godinu? Uvijek spominjem inerciju i bijeg od stvarnosti no uvijek teško pada, koliko god vremena prošlo; u početku stoga što je veza bila čvrsta, a kako vrijeme prolazi, zbog bojazni od slabljenja te iste veze.

Uglavnom taj dan provodim gušeći bijes u sebi, svako toliko se oslanjajući na kuhinjske elemente da povratim dah od užasa. I dok sam se tako borila s demonima u sebi, tvoj je stari najednom spazio tvog tetka i sestričnu ti. Stariju. Kako ulaze u kafić u finom staro- novogodišnjem raspoloženju, nakon obavljene kupovine, valjda. Pa mu se L. obratila s najširim smiješkom kojeg je moglo proizvesti njeno lice: „ Kako si stric Z….“ ili tako nekako. Znaš starog? I inače je takvo okruženje za njega oduvijek predstavljalo pozornicu na kojoj samo on nedostaje - glavni glumac. Sjećaš li se zadarskog FF u srpnju 2000.? Samo je to čekao. I dočekao. Unio joj se u lice s riječima: „ Tko si ti uopće? Poznajem li te? Četiri i pol godine te nisam vidio, a ovdje živiš? Kada si zadnji puta bila kod nas da vidiš kako je doista meni i tvojoj teti? Kada si zadnji put bila na grobu?“ Palo je tu i drugih teških riječi, sav jad i sva muka tvog oca slili se u to prijepodne. Nisam bila tamo, nitko me nije nazvao da mi to prepriča, žali se ili ispituje. Pripomenuo je samo da su mu oboje zaprijetili tužbom! Tužbom? Za što da ga tuže? Za to što je ostao živ poslije tebe? Za to, što na svaku godišnjicu sjedi sa mnom u tmini vrelog srpanjskog dana i mučno šuti sa mnom? Posve sami. Bez podrške, bez riječi utjehe, bez prijateljske, rodbinske geste. Ili za to, što je taj jad istresao pred svima?

Pa zar vam dosad već nije jasno da ste prokockali postojanje ikakvog osjećaja kojeg bismo još imali spram vas? Pa zar vam nije dosad već jasno kako ste nam se ogadili jer ste nas šutnuli k'o zadnjeg psa na cesti svojim nemarom, svojim odsustvom? I tebe su Una šutnuli, a to boli najviše od svega. Udarac o tebe ne podnosimo, udarac o tebe uzvraćamo. Ne znam je li im spomenuo kakvu zabranu posjeta grobu, no od tada ne vidim niti jedne svijeće osim naših. Ha, dobro im došlo, barem ne moraju imati obvezu. Ovako je najlakše, najbezbolnije. Okrenuti se neopterećeno svome svijetu, svojem egoizmu, i svojem japajakanju.
Živjeli vi meni, takvi kakvi jeste još tisuće godine, kao kornjače, i nek' vam vaša zvijezda vodilja bude valjanje u vašem „samo ja sam ja važan/važna“, ja vam ionako više nemam što reći.

 Pogled s motovunskih visova, siječanj 2011.