Nosim te...

I opet sam posegnula za riječima nekoga tko ZNA što je gubitak djeteta.
Nekoliko sam dana razmišljala koje riječi napisati ili prepisati, a da bi mogle opisati tu bol i tu prazninu što si je za sobom ostavila u ovih teških, preteških 5 godina. Niti jedna riječ, rečenica ili misao nije to mogla predočiti. Kako opisati strah od svakog novog dana koji je predamnom, kako opisati potisnute suze kad prolazim putem do radnog mjesta po kojem smo obje koračale, pričajući, smijući se, šuteći? Kako opisati trenutak prožimanja tjeskobnog bola kad mi netko tijekom dana ispriča neku crticu iz života svog djeteta? Kako opisati trenutak kad mi se doslovno zatiljak naježi kad začujem nečiji smijeh toliko sličan tvojem? Kako opisati osjećaj predvečernje mučnine kad vidim da tvoje oči na fotografiji prate svaku moju vježbu? Kako opisati stiskanje grla i muku da progutam hranu koju si voljela?

Netko je odredio da dan ima 24 sata, moglo je to biti i manje ili više, ali vrijeme koje živim i koje čini moj dan i noć je teret s kojim se teško nosim.

Nosim te u srcu. Nosim te u sebi. Nosim te u umu. Nosim te u svakom trenutku svog postojanja: skrivenu, tajnu, rasplinutu… no sve mi je to premalo. Znam samo da te želim živu, s tvojim mirisom, opipljivu, sretnu i nasmijanu, tužnu i rasplakanu, bijesnu, ljutu…. stvarnu.

Ta koji je monstrum ili koja to sila smislila da ljudima dade svijest i emocije, sreću i gubitak? O pravdi i nepravdi dijeljenja količine navedenog, ne bih, to moj um ne može dokučiti.
(Umag, 1.7.2011.)