Taj ... srpanj ..

Danas je tvoj rođendan, 29. U košmaraste srpanjske noći uvukli se i bremeniti snovi. Srpanj, vruć i težak kao da i moj teret čini težim. Jutrom sam potpuno dezorijentirana, ali s nekim posebnim pritskom u sjećanju na protekle snove. Ne mogu se ničega sjetiti, a znam da je trajalo cijelu noć. Ili se barem tako činilo.
Jutrom, kiša.
I sjećanje na taj dan prije 29 godina. Sve bi bilo drugačije i ja bih bila - ja, samo da se kob nije zbila.
Tvom je nonu 26. srpnja bila 10-godišnjica od kako ga nema. Sjećaš li se što sam rekla toga dana? Bio je toliko hrabar koliko je bio očajan. Zavidim mu svakog trena.

Nosim te...

I opet sam posegnula za riječima nekoga tko ZNA što je gubitak djeteta.
Nekoliko sam dana razmišljala koje riječi napisati ili prepisati, a da bi mogle opisati tu bol i tu prazninu što si je za sobom ostavila u ovih teških, preteških 5 godina. Niti jedna riječ, rečenica ili misao nije to mogla predočiti. Kako opisati strah od svakog novog dana koji je predamnom, kako opisati potisnute suze kad prolazim putem do radnog mjesta po kojem smo obje koračale, pričajući, smijući se, šuteći? Kako opisati trenutak prožimanja tjeskobnog bola kad mi netko tijekom dana ispriča neku crticu iz života svog djeteta? Kako opisati trenutak kad mi se doslovno zatiljak naježi kad začujem nečiji smijeh toliko sličan tvojem? Kako opisati osjećaj predvečernje mučnine kad vidim da tvoje oči na fotografiji prate svaku moju vježbu? Kako opisati stiskanje grla i muku da progutam hranu koju si voljela?

Netko je odredio da dan ima 24 sata, moglo je to biti i manje ili više, ali vrijeme koje živim i koje čini moj dan i noć je teret s kojim se teško nosim.

Nosim te u srcu. Nosim te u sebi. Nosim te u umu. Nosim te u svakom trenutku svog postojanja: skrivenu, tajnu, rasplinutu… no sve mi je to premalo. Znam samo da te želim živu, s tvojim mirisom, opipljivu, sretnu i nasmijanu, tužnu i rasplakanu, bijesnu, ljutu…. stvarnu.

Ta koji je monstrum ili koja to sila smislila da ljudima dade svijest i emocije, sreću i gubitak? O pravdi i nepravdi dijeljenja količine navedenog, ne bih, to moj um ne može dokučiti.
(Umag, 1.7.2011.)

Idem ti u susret

Nakon 5 mjeseci uzastopnih mučnih stanja glave (posvemašnji košmar, pritisak i nesanice) krenem put liječnika i završim na fizijatriji uz pripomenu fizijatra da konačno počnem misliti na sebe. Savjet: vježbe i lijekovi za smirenje kako bi mozak prestao slati svoje negativne „poruke“ tijelu: živcima i mišićima. I krenem i ćutim se malo bolje, ali kako i zašto svojem „srcu“ narediti da te odmakne? Još jučer se činilo tako obično, a danas osjećam početak „odbrojavanja“. Dolazi petak 1. srpnja i moram spremiti tekst in memoriam. Opet plitko disanje, opet u glavi započinje tam-tam, opet počinje prepiska uma i živaca…. A kako ispraviti nepravdu ako ne, patnjom…
(Umag, 28.06.2011.)