Kada te sjećanje moje dozove

Još je jedan blagdanski serijal iza mene, još je jedan godišnji ciklus ispred mene. Prazno i pusto iza i ispred. Veli mi tvoj Stari jučer uvečer, na staru godinu: „Da odemo do Trga, nastupa Karma, malo ćemo prošetati po zraku, pogledati vatromet….“, no nije ni pričekao odgovor, pročitao ga je u mom pogledu i rekao tiše: „Ne, ne bi išlo, sve bi podsjećalo na novogodišnje odlaske u Poreč“. Poreč, Pula, Rovinj, Venezia, Zagreb…. svejedno, kamo smo god odlazili, bila si prisutna, ili s nama ili u porukama koje bismo razmijenili čim bismo stupili u Novu. Nema veze Poreč s time ali imaš ti. Poreč je i dalje blizu no tebe nema. I vidim da nam je sve teže izgovoriti tvoje ime već te uplićemo u pojmove, slike, događaje. U svemu si prisutna kao što nikada nisi bila ranije, u svemu se nazireš, sve podsjeća na nešto i sve više podsjeća. Sjetih se riječi kineskog pisca Ma Jiana „Kada mi sjećanja dozovu njezin lik, val boli zapljusne mi srce kroz manju šuplju venu, a onda se lijeva klijetka skupi i bol se ispumpa u cijelo moje tijelo“. Upravo se tako dešava i s mojim tijelom i s mojom boli. Kao da se skuplja na određenom mjestu, kap po kap, komprimira, pa kad me pogledaš ili te osjetim uz sebe, ta se cisterna otvori i razlije na sve strane.

 

 Umag, Moela, 1.siječnja 2013.

Moja Una

Jutros smo tvoj Stari i ja požurili na groblje, odabrali trenutak baš kad su se oblaci prelili kao nebeske rijeke. Nije to zato da izbjegnemo gužvu nije ni zato da bi nam se preostali praznični dan isplatilo živjeti, već zato što ne trpim da itko drugi osim Starog stoji uz mene kad sam tamo. Ne trpim ničiju ruku na ramenu niti ičiji pogled suosjećanja. Ne trpim povremenosti i taj odabrani dan kad se sve svodi na trgovinu. Ne trpim rijeku ljudi koji šeću oko štandova s cvijećem birajući nešto što se isplati uzeti jer će dulje trajati na otvorenom, znalačko odmjeravanje visina cijena, niti svijeće u najlonskim vrećicama. Ne trpim uniformirane lončanice cvijeća na tvom kamenu, svijeće s baterijskim ulošcima koje bi trebale treptati barem pola godine, blato s nečijih cipela na stazici, ruku u žurbi koja ne bira mjesto gdje će spustiti cvijet. Ne trpim da mi itko vidi suze i pogrbljena ramena. Pitam se jesu li ti uopće uputili misao i jesu li imali toliko vremena da zastanu za trenutak i zamisle tvoj živi lik?

Odrasla sam u tih šest godina koliko te nema. Opametila se. Izbrisala iz uma pjesmuljke o zvjezdicama koje sjaje na nebu umjesto tebe i besmislene riječi koje se izgovaraju samo zato jer se misli da su prigodne. Briga me za nikad viđene anđele i putove nebeske. Shvatila sam da svatko brine svoje brige i da si važna samo nama. Svaki trenutak našeg postojanja mi živimo s tobom. Samo u nama si uobličena; postojiš, hodaš, misliš.

Umag, 1. studenog 2012.

Srećo

na današnji dan bi napunila 30 godina. Tek, zar ne? Koliko si i što li si zapravo proživjela? Gotovo ništa,  mali trenutak. Željela bih samu sebe uvjeriti da si živjela punijim životom od mene, ali ne bi mi bilo lakše, a nije ni istina. Koliko te još toga čekalo, kako bi se razvijao tvoj život …. ne znam, ne znam, ne znam ništa….

Već danima, zapravo cijeli srpanj mi je izuzetno teško. Plačljiva sam, dovoljno je da negdje vidim fotografiju nečijeg djeteta (mlađeg, odraslijeg…svejedno) počne me stezati u grlu, nikakvoj se pozitivi ne mogu nadati jer sve je već omeđeno tamnim, razmišljam dok stežem šake i mislim si da mi je svega – dosta. Umorna sam od natjeravanja između uspomena i stvarnosti, od zatvaranja očiju pred nečijom srećom, od propalih nadanja, dosta mi je…

Neki sam dan pročitala u jednoj knjizi (prepričano) da onaj tko ima razvijene snažne osjećaje ima malo sreće u životu i nekako sam sigurna da sam u tom profilu.

 Umag, 28. srpnja 2012.

Na dan kada su mi oduzeli i nadu

Sjela sam za stol kako bih na papir napisala tekst.. za godišnjicu.
Sjedim za stolom i pišem. I precrtavam. Pa pišem ponovno.
Ustala bih, ali spuštam glavu na stol.
Plačem još dugo….

Umag, 1. srpnja 2012.

Da sam samo bila sposobna

trebala sam ti to Pero izreći prošle subote (28.01.2012.) kad smo se našli na groblju?

Bilo je jako hladno toga jutra, a ja sam bez rukavica, smrznutih prstiju pokušavala očistiti ploču i slova na njoj. Z. je išao od špine do špine po vodu jer je ova do nas, smrzla. Došao si i šutke stajao i ne znam, čekao? Onda sam ipak nešto rekla da ne budemo u tišini, ti si prihvatio, Z. se vratio. Da razbijemo muk malo smo se „zakačili“, Z. i ja, a ti si se nasmijao i rekao da smo uvijek isti. Potom si dodao da ste ti i moja sestra bili za Novu godinu, normalno, u Zagrebu, da je bio poseban osjećaj dok ste jeli kestenje i pili kuhano vino na nekom trgu, u nekoj ulici…. Trebala sam reći, a nisam: „Reci mi Pero jesmo li mi jedini u Umagu koji nisu znali za vašu proslavu u Zagrebu? Zašto si to baš nama trebao priopćiti kad dobro znaš da smo prestali ići na doček ili slaviti Novu godinu jer nam se život - srondao? Što bi nam trebalo značiti i kakvu emociju pobuditi sjećanje na okus kuhanog vina i pečenih kestena? U Zagrebu? Osim jada možda! Osim komparacije onog prije i onog poslije? Kakav si komentar zapravo očekivao? Jesi li očekivao ikakav? Zar ne znaš da više ne možemo i nismo isti?
Jesi li ikada zapravo p(r)omislio kako nam je upravo na prelasku iz stare u Novu godinu, koja, ako išta budi, jedino budi sjećanja na veselu i prelijepu djevojku? Budi sjećanja na čestitku koju sam prvo uputila baš njoj, bile u  društvu ili udaljene. Sjećanje koje pakleno boli  jer količina tuđe radosti izaziva jednako količinu praznine i bola. Da je bilo drugačije, da nije tako bilo, da je ona tu……  Umjesto da sam ti to rekla, Z. i ja smo se pokupili i otišli, nikad se nismo kraće vrijeme tamo zadržali. Tek kod izlaza sam zastala i obećala si da više nikada i zbog nikoga neću dopustiti da se maknem s mjesta gdje je moje dijete. Ona to ne zaslužuje, ali niti mi, njezini roditelji.
I nikad si više neću dopustiti da doma plačem zbog toga što se stidim same sebe jer nisam rekla ono što sam mislila.

U prirodi nema ni kazni ni nagrada, samo posljedica (stara kineska)

Koliko god samu sebe pokušavala uvjeriti da neću dobiti nikada i ni od koga odgovore na „zašto“, s tim unaprijed neodgovorenim pitanjem hodim k tebi svake subote. Prije tri tjedna, dok se spuštam stepenicama, klateći u rukama uvijek istu vrećicu sa „alatom za tamo“, prvo me zbuni, a onda utuče konstatacija susjede koja pere hodnik, da idem „obaviti svoje“ na groblje. Zbunjena, govorim joj gotovo nesuvislo da se tamo zadržim najkraće što mogu jer si ionako sa mnom cijelo vrijeme, a kako me gleda bez smisla u očima, zbunjenost prelazi u utučenost. Obavljam li ja zapravo (neku) svoju dužnost svake subote? Budim li se s dnevnim rasporedom u kojem je druga stavka poslije ispijanja jutarnje kave, obaveza? „Obaveza??? Zar je Una postala tvojom obavezom?“, vrišti mi srce. „Srce je ionako organ za pumpanje krvi, nije to mjesto za oltare“, zbori mi um, „ja sam taj koji stvara obveze, postavlja zadatke, budi te opterećenu teškim teretom, ja sam taj koji ti maše njenom slikom ispred očiju, ja sam taj koji te gleda u ogledalu dok papirnatom maramicom brišeš otopljeno crnilo maskare pod očima. Ja sam onaj u kojem dižeš cigle oltara.“ Težina subotnjeg jutra dobiva na inerciji. Perem slova na kamenu. Unutrašnju mrežu onih koji je imaju. Divlje ribam slovo „A“ potom „R“. „E“ i „N“ nešto manje. Na sitnim slovima iskaljujem bijes i mržnju. Gledam na susjednom kamenu raspelo, plastičnu bjelinu anđela čuvara i sotonski dahćem prema njima: „Zašto, zašto, zašto…???? Ako ste vi oni koji su imali prste u tome, nestanite zauvijek. Prokletnici!“, dodajem jedva dišući. Ne bojim se više ničega jer mi se sve desilo. Povratkom kući nije mi dan upropašten, upropašten mi je život.
Prije dvije subote tvoj „stari“ upotrebljava istu riječ, iako mu nisam rekla da sam je već čula. Progutala sam je prvi put, gutam je i ovog puta. Vjerujem da mu se omakla jer je bacio zabrinut pogled prema meni koja sam ušutjela grabeći prema grobu. Odvojena od njega korakom i riječima. Povratkom kući mi dobacuje neka se spremim jer je sunčan dan pogodan za šetnju Istrom. Idem. Kud god. Ionako je svejedno. A onda tamo gore, u Gračišću, vidim tvoje oči kako prelaze preko zavjetnih čavala na crkvi sv. Marije i slušam te kako mi otkrivaš tajnu o onima koje su svoje neispunjene nade zabijale u fuge između kamena, snatreći o mirisu tek rođenih. To si pričala turistima, a potom meni. Iako se crkva restaurira pa je dosta čavala „izgubljeno“, zalazim među daske kako bih dotakla kojeg, pa da osjetim vezu sa ženama koje nisu imale sreću imati dijete, ali i tebe. Tvoju ruku. Tvoje prste.  Samo hladnoća. Moja želja rasuta danom.

S vidikovca u Gračišću

Utjeha zvijezde

ne boj se 

čemu strah 

i ti i ja

već bili smo prah

smrt nije kraj 

i  njome ne prestaje put 

onaj tko davao je sjaj 

 beskrajem je razasut.

 (Dragan Gortan)

Kako bih se mogla složiti s time? I dok je za pjesnika njegov otac, sjaj beskrajem razasut, kako to pomisliti za svoje dijete? Za tebe Una?

Sjetim se riječi onih koji kažu da nije izgubljeno jer je – bilo. Cijelo tvoje postojanje?

Do crte, preko crte

Kao da sam zanijemila i nemam što više reći. Potisnula sam svoju petogodišnju patnju i bol duboko u sebe jer je oko mene zavladao zaborav. Više nemam ni s kime pričati o tebi, a pričanje same sa sobom i mene je zamorilo. Uvijek ista pitanja i isti odgovori. Sjetim se kako su mi se mnogi u početku obraćali riječima da im se javim za podršku budem li je zatrebala, kad god i o čemu god, a ja se pitala što da učinim kad me bol prožme besanih noći, hoće li mi se itko javiti i što da im kažem ako ih probudim? Pa tako nisam nikoga zvala, nikoga budila, nikoga pitala. Pa su ljudi zaboravili.

A boli i dalje, samo unutra, duboko i potmulo. Svakodnevno. Kad u momentu dozovem tvoju sliku, bol postane akutnom pa štitim samu sebe tako što to sve rjeđe činim, pa onda boli kronično.

Onda sam jednog dana upalila TV i posve slučajno okrenula program na kojem se emitirala emisija 8. kat. Tamo negdje od 2/3. Vidim mlađu ženu, Dubrovkinju koja je prije 20 godina izgubila tatu i dečka, a onda i gđu Lj. M.H. koja je izgubila kćer jedinicu. Emisijom na temu kako se nositi s gubitkom voljenih kao da je dominirao pojam samosažaljenja i to s negativnom konotacijom. Slušam, gledam, plačem pa kasnije važem odgledano i odslušano. Radi li se kod mene o samosažaljenju? Jesu li samosažaljenje trenuci u kojima mislim da bi trebala biti ovdje, kad mislim da su mi dani očajno prazni i besmisleni bez tebe, kad nemam planova većih ni dužih od sutrašnjih. Tanka je linija između samosažaljenja i konstatacije zbilje. Bojim se da je ne pređem, a onda se pitam s ljutnjom kome je uopće bitno o čemu se zapravo radi. Tko će pretrpjeti štetu od prelaska crte? I pitam se, pita li se itko kako je živjeti istodobno na dva kolosijeka onima koji su izgubili djecu? Znaju li koliko je potrebno samokontrole da na jednom kolosijeku djeluješ prirodno, normalno, čak se i nasmiješ, a na drugom živiš život stvarnih emocija. Ne znam kako drugi uspijevaju, jesu li dvije pruge spojili u jednu ili kao i ja balansiraju između jedne i druge, a zapravo ne krećući se ni po jednoj. U vremenu kratko iza tragedije suludo sam tražila komunikaciju s bilo kime, buđenje interesa oko bilo čega izvan događanja, vjerojatno bježeći od stvarnosti. Tako sam se našla i na internetskim stranicama na kojima se o boli takve vrste ne priča. Pa se ljudi vesele, zadirkuju, a ja „gljivarim“ (rječnikom gore spomenute Dubrovkinje). Veselost me okružuje, a ja ne sudjelujem u njoj jer sam izgubila emociju veselja. Na zadirkivanje odvratim istom mjerom no čim tema krene prema djeci, planovima ili sjećanjima, postavljam štit. Povlačenje. Stop. Stanje gljive.

Nema ovdje samosažaljenja ali je prepuno tuge. Tugujem istodobno za nas dvije. Tvojim glasom i u suzama izjavljujem da nije fer od života to što te nema jer si tek trebala početi živjeti punim životom. Svojim se javljam da sam ona koja je tog dana trebala otići i da nije fer što me život poštedio. Time što me poštedio samo me kaznio i natovario mi preteško breme. Nije u redu ni to da se takav besmisleni život nastavlja umjesto onog koji se trebao tek raskriliti.

U spomenutoj emisiji nisam čula kako bi to život, lišen nepotrebnog samosažaljenja zapravo trebao izgledati? Nema savjeta kako se probuditi, a ne pomisliti na svoju dvadesettrogodišnju kćer, ne pomisliti na to gdje je sada, nema savjeta kako se nasmijati, rasterećen, punim smijehom koji ide preko usana, nema savjeta kako s interesom slušati roditelje koji imaju sreću što su im djeca živa…. bez usporedbe. Dvadeset je godina trebalo toj mladoj Dubrovkinji da prestane biti gljivom ali razlika između mene i nje je u tome što će ona (možda) pronaći novog dečka, a ja ne mogu zamijeniti kćer.

No kada sam jučer na radiju u specijalnoj emisiji povodom Dana mrtvih  čula riječi spikera da je najveći gubitak, gubitak djeteta a onda i riječi dvaju roditelja koji su ostali bez oba sina,  znala sam da nisam prešla crtu. Jer se ne može niti prijeći. Jer ne postoji. Mi smo naime dva odvojena svijeta. Mi koji smo izgubili djecu i oni koji još nisu ili neće do kraja svojih života. I više se ne možemo razumjeti.

Una i Una