Jutros smo tvoj Stari i ja požurili na groblje, odabrali trenutak baš kad su se oblaci prelili kao nebeske rijeke. Nije to zato da izbjegnemo gužvu nije ni zato da bi nam se preostali praznični dan isplatilo živjeti, već zato što ne trpim da itko drugi osim Starog stoji uz mene kad sam tamo. Ne trpim ničiju ruku na ramenu niti ičiji pogled suosjećanja. Ne trpim povremenosti i taj odabrani dan kad se sve svodi na trgovinu. Ne trpim rijeku ljudi koji šeću oko štandova s cvijećem birajući nešto što se isplati uzeti jer će dulje trajati na otvorenom, znalačko odmjeravanje visina cijena, niti svijeće u najlonskim vrećicama. Ne trpim uniformirane lončanice cvijeća na tvom kamenu, svijeće s baterijskim ulošcima koje bi trebale treptati barem pola godine, blato s nečijih cipela na stazici, ruku u žurbi koja ne bira mjesto gdje će spustiti cvijet. Ne trpim da mi itko vidi suze i pogrbljena ramena. Pitam se jesu li ti uopće uputili misao i jesu li imali toliko vremena da zastanu za trenutak i zamisle tvoj živi lik?
Odrasla sam u tih šest godina koliko te nema. Opametila se. Izbrisala iz uma pjesmuljke o zvjezdicama koje sjaje na nebu umjesto tebe i besmislene riječi koje se izgovaraju samo zato jer se misli da su prigodne. Briga me za nikad viđene anđele i putove nebeske. Shvatila sam da svatko brine svoje brige i da si važna samo nama. Svaki trenutak našeg postojanja mi živimo s tobom. Samo u nama si uobličena; postojiš, hodaš, misliš.
Umag, 1. studenog 2012.
Nema komentara:
Objavi komentar