Kada te sjećanje moje dozove

Još je jedan blagdanski serijal iza mene, još je jedan godišnji ciklus ispred mene. Prazno i pusto iza i ispred. Veli mi tvoj Stari jučer uvečer, na staru godinu: „Da odemo do Trga, nastupa Karma, malo ćemo prošetati po zraku, pogledati vatromet….“, no nije ni pričekao odgovor, pročitao ga je u mom pogledu i rekao tiše: „Ne, ne bi išlo, sve bi podsjećalo na novogodišnje odlaske u Poreč“. Poreč, Pula, Rovinj, Venezia, Zagreb…. svejedno, kamo smo god odlazili, bila si prisutna, ili s nama ili u porukama koje bismo razmijenili čim bismo stupili u Novu. Nema veze Poreč s time ali imaš ti. Poreč je i dalje blizu no tebe nema. I vidim da nam je sve teže izgovoriti tvoje ime već te uplićemo u pojmove, slike, događaje. U svemu si prisutna kao što nikada nisi bila ranije, u svemu se nazireš, sve podsjeća na nešto i sve više podsjeća. Sjetih se riječi kineskog pisca Ma Jiana „Kada mi sjećanja dozovu njezin lik, val boli zapljusne mi srce kroz manju šuplju venu, a onda se lijeva klijetka skupi i bol se ispumpa u cijelo moje tijelo“. Upravo se tako dešava i s mojim tijelom i s mojom boli. Kao da se skuplja na određenom mjestu, kap po kap, komprimira, pa kad me pogledaš ili te osjetim uz sebe, ta se cisterna otvori i razlije na sve strane.

 

 Umag, Moela, 1.siječnja 2013.