Kada te sjećanje moje dozove

Još je jedan blagdanski serijal iza mene, još je jedan godišnji ciklus ispred mene. Prazno i pusto iza i ispred. Veli mi tvoj Stari jučer uvečer, na staru godinu: „Da odemo do Trga, nastupa Karma, malo ćemo prošetati po zraku, pogledati vatromet….“, no nije ni pričekao odgovor, pročitao ga je u mom pogledu i rekao tiše: „Ne, ne bi išlo, sve bi podsjećalo na novogodišnje odlaske u Poreč“. Poreč, Pula, Rovinj, Venezia, Zagreb…. svejedno, kamo smo god odlazili, bila si prisutna, ili s nama ili u porukama koje bismo razmijenili čim bismo stupili u Novu. Nema veze Poreč s time ali imaš ti. Poreč je i dalje blizu no tebe nema. I vidim da nam je sve teže izgovoriti tvoje ime već te uplićemo u pojmove, slike, događaje. U svemu si prisutna kao što nikada nisi bila ranije, u svemu se nazireš, sve podsjeća na nešto i sve više podsjeća. Sjetih se riječi kineskog pisca Ma Jiana „Kada mi sjećanja dozovu njezin lik, val boli zapljusne mi srce kroz manju šuplju venu, a onda se lijeva klijetka skupi i bol se ispumpa u cijelo moje tijelo“. Upravo se tako dešava i s mojim tijelom i s mojom boli. Kao da se skuplja na određenom mjestu, kap po kap, komprimira, pa kad me pogledaš ili te osjetim uz sebe, ta se cisterna otvori i razlije na sve strane.

 

 Umag, Moela, 1.siječnja 2013.

Moja Una

Jutros smo tvoj Stari i ja požurili na groblje, odabrali trenutak baš kad su se oblaci prelili kao nebeske rijeke. Nije to zato da izbjegnemo gužvu nije ni zato da bi nam se preostali praznični dan isplatilo živjeti, već zato što ne trpim da itko drugi osim Starog stoji uz mene kad sam tamo. Ne trpim ničiju ruku na ramenu niti ičiji pogled suosjećanja. Ne trpim povremenosti i taj odabrani dan kad se sve svodi na trgovinu. Ne trpim rijeku ljudi koji šeću oko štandova s cvijećem birajući nešto što se isplati uzeti jer će dulje trajati na otvorenom, znalačko odmjeravanje visina cijena, niti svijeće u najlonskim vrećicama. Ne trpim uniformirane lončanice cvijeća na tvom kamenu, svijeće s baterijskim ulošcima koje bi trebale treptati barem pola godine, blato s nečijih cipela na stazici, ruku u žurbi koja ne bira mjesto gdje će spustiti cvijet. Ne trpim da mi itko vidi suze i pogrbljena ramena. Pitam se jesu li ti uopće uputili misao i jesu li imali toliko vremena da zastanu za trenutak i zamisle tvoj živi lik?

Odrasla sam u tih šest godina koliko te nema. Opametila se. Izbrisala iz uma pjesmuljke o zvjezdicama koje sjaje na nebu umjesto tebe i besmislene riječi koje se izgovaraju samo zato jer se misli da su prigodne. Briga me za nikad viđene anđele i putove nebeske. Shvatila sam da svatko brine svoje brige i da si važna samo nama. Svaki trenutak našeg postojanja mi živimo s tobom. Samo u nama si uobličena; postojiš, hodaš, misliš.

Umag, 1. studenog 2012.

Srećo

na današnji dan bi napunila 30 godina. Tek, zar ne? Koliko si i što li si zapravo proživjela? Gotovo ništa,  mali trenutak. Željela bih samu sebe uvjeriti da si živjela punijim životom od mene, ali ne bi mi bilo lakše, a nije ni istina. Koliko te još toga čekalo, kako bi se razvijao tvoj život …. ne znam, ne znam, ne znam ništa….

Već danima, zapravo cijeli srpanj mi je izuzetno teško. Plačljiva sam, dovoljno je da negdje vidim fotografiju nečijeg djeteta (mlađeg, odraslijeg…svejedno) počne me stezati u grlu, nikakvoj se pozitivi ne mogu nadati jer sve je već omeđeno tamnim, razmišljam dok stežem šake i mislim si da mi je svega – dosta. Umorna sam od natjeravanja između uspomena i stvarnosti, od zatvaranja očiju pred nečijom srećom, od propalih nadanja, dosta mi je…

Neki sam dan pročitala u jednoj knjizi (prepričano) da onaj tko ima razvijene snažne osjećaje ima malo sreće u životu i nekako sam sigurna da sam u tom profilu.

 Umag, 28. srpnja 2012.

Na dan kada su mi oduzeli i nadu

Sjela sam za stol kako bih na papir napisala tekst.. za godišnjicu.
Sjedim za stolom i pišem. I precrtavam. Pa pišem ponovno.
Ustala bih, ali spuštam glavu na stol.
Plačem još dugo….

Umag, 1. srpnja 2012.