Danas je ..... 28. srpnja 2010.

„… Sve što osta od tebe
to miso je moja na tebe
miso koja ti oblači meso,
miso koja ti daje da misliš…“
(Vesna Krmpotić)

I danas, na tvoj 28. rođendan ja sam ta koja ti (po tko zna koji puta) oblači meso, koja ti daje da misliš, ja sam ta koja udahnjuje život u tebe. Samo da ti glas mogu čuti, samo da te mogu dotaknuti, a da to nije zrak, imaginacija, slika stvorena u mom umu! Pitam se, zna li itko kako prsti postaju osjetljivim kad mozak dozove sliku i nedostaje samo tanka prepreka da ostvarim zamisao? U tom mi trenutku strelovito jurne zamisao da bih sada, ovoga trenutka pristala na bilo kakvu spiritističku seansu (u koje inače ama baš ništa ne vjerujem) u kojoj bi te medij prizvao a ja bih doživjela jedan, samo jedan mali i tako potreban trenutak tvoje prisutnosti. Nedostaješ mi Una, osjećam se potpuno napuštenom i osjećam sve veći strah od udaljavanja.

Danas imaš toliko godina koliko sam ih ja imala kad si došla u moj život. Toliko sam ti puta pričala, a ti tražila još i još, kako me tog dana, te večeri zapravo, obasjala svjetlost spoznaje vrijednosti mog postojanja, rekla sam ti dječjim jezikom da me obasjalo Sunce i posrebrio Mjesec, a ti bi se blaženo smijala jer djeca vole da im se neprestano ponavlja kako su voljena. Tada, kad si bila curica, često si sjedila ugniježđena na mojim rukama ili krilu, mazila se poput ptiča, kasnije kad ti sigurnost maminog zagrljaja više nije bila potrebna, svoje si rođendane slavila na neki drugi način, a sada, da si ovdje, vjerojatno je da ne bi bila sa mnom no to nimalo ne umanjuje strašnu prazninu koja se materijalizirala umjesto tebe.

Strašno mi nedostaješ Una. Strašno mi je što je danas osvanuo dan koji mi je 23 godine bio na posebnom mjestu, a danas me dotakla ledena spoznaja da već po peti puta, taj datum izaziva samo bol.
Gdje se danas skriti od vlastitih misli, gdje jesti i spavati a da ne boli, kome danas viknuti da ne mogu više i kako te ponovno imati u svome krilu?

Nigdje, nikome i nikako.

I danas ću opet samo mirno stati ispred tvoje ploče, danas ćemo tvoj tata i ja staviti svježe cvijeće u vazu, danas će me tamo zaboljeti glava i utrnuti ruka, i samo ću nijemo stajati dok će se stihovi Vesne Krmpotić, uklesani na ploču, svom silinom, poput klinova zabijati u moj mozak.


* Ovaj sam tekst napisala jučer, a noćas, jutros, dozvala sam te u san koji je bio sav od tvoga imena i tvoje prisutnosti. Trzaj i buđenje, a tvoje mi ime silno odzvanja umom i drma mnome. Imala sam te tako stvarnu, no koliko? Sat, minutu ...?
(28. srpnja 2010.)

Zvijezda vodilja : ON / OFF

U mjesecu smo srpnju, najljepšem i najružnijem mjesecu. Odvaja kalendarsku godinu na dvije polovice, ljetno je godišnje doba kad sunce i vrućine caruju, mjesec je to u kojem si rođena i u kojem si prestala biti. Čini mi se kao da se prvu polovinu godine pripremam za dodatnu težinu Sizifova kamena kojeg guram uzbrdo, a drugu polovinu se oporavljam od kotrljanja natrag, na početak. Vrijeme je sjećanja na tvoje rođenje, tvoje djetinjstvo, na najljepše što mi je život podario … da… kad ne bi bilo 1. srpnja 2006., tog dana koji je sve uništio.

Na poslu nas je preostalo još nekoliko, nemam trenutno nikakav veći zadatak ili projekt u kojeg bih zaronila do dna, nedostaju mi gužva, stranke, kolege… bilo tko i bilo što, samo da nemam vremena, samo da ne mislim, samo da se ne prisjećam. Ali mislim. Pa me danas sam „sotona“ potjerao na pretraživanje internetskih bespuća, ali s jasnim ciljem, vratiti se u godinu 2006. U mjesec srpanj, u njegov 1. dan. Jutarnji list, arhiva. Pretražujem sve članke. Nema ništa za mene. Dan poslije 2. srpanj 2006.
Da je barem potraga bila bezuspješna ili otežana, ali nije. Evo ga:

Misteriozna smrt mlade Puljanke

Autor: Portal Jutarnji.hr Objavljeno: 02.07.2006
Mlada žena u dobi između 20 i 30 godina nađena je mrtva u subotu navečer u prevrnutu automobilu pulskih registarskih oznaka koji je sletio s autoceste u blizini Trsta nedaleko od Gabrovizze, piše današnji tršćanski dnevni list i II Piccolo.
Prema prvim nalazima, čini se da je automobil izletio i prevrnuo se barem 12 sati prije nego je nađen, a uzrok izletanju je prevelika brzina. Žrtva je ostala blokirana u skršenom limu automobila koji se nije mogao vidjeti s ceste jer je ostao na krovu u gustom raslinju. Uočilo ga je tek vozilo za pomoć u prometu.Obdukcijom će se ustanoviti uzrok smrti. Prometna policija je ostavila otvorenima sve pretpostavke: da je vozačica zaspala, da joj je pozlilo, da je izletjela s ceste zbog neke životinje ili zbog nepažnje nekog drugog sudionika u prometu.
Inoslav Bešker


članak kojeg nisam pročitala tih dana jer tada i nisam živjela, kamo li nalazila snage za takve zadatke.
Čitam danas izvješće o događaju i počinje se mutiti u glavi. Kopam po najranjivijem dijelu sebe kao mazohist, ali ne mogu si pomoći. Danas, nakon 4 godine i 13 dana po prvi sam puta pročitala članak JL o događaju koji te usput svrstava u građane Pule samo radi pulskih registarskih tablica. Koliko će godina proći dok ne uzmem zapisnik s obdukcije u ruke i detaljno ga ne pročitam?
Jer kad to činim, kao da svaki puta ponovno umireš, kao da se sve vraća zgusnuto, komprimirano, na jutro 1.7. 2006. Boli đavolski.

Glasno: „Gdje ste sada dovraga, svi vi, koji ste mi tulili na uho utješne riječi, gdje ste dovraga svi vi koji ste pisali riječi zadnjeg pozdrava u novinama, gdje ste dovraga svi vi, koji ste meketali kako ste ostali bez najsjajnije zvijezde, vaše zvijezde vodilje, anđela, jedinstvene osobe……blablablikali…nema vas već dugo, vaša vam je zvijezda prebrzo zgasla. Što? Istrošila se baterija, izgorio fitilj, ili ste jednostavno pritisnuli: OFF, a, je li to u pitanju?“

Tiho: na dan 1. srpnja ove godine, tvoja je nadgrobna ploča bezobrazno čista i sjajna, nema viška cvijeća, pa ni tih simboličnih svijeća (koja je to simbolika, osvjetljava ti put, je li, put do gdje, put do koga?). Za dva dana, u subotu, 3. srpnja kad redovno tvoj Stari i ja glavinjamo našim križnim putem, ploča ista, recesija.

Zvijezdo vodiljo? TKO te to utrnuo, tko može po mraku i bez tebe, tko ne brine da zamijeni fitilj, baterije, pritisne ON?
Gdje su toga dana bili tvoja teta, „sestričnice“ Lanči i Iki, Luka, Lukini, tvoji iz firme, moji kolege i prijatelji, tatini….

Aaaaaah, grči mi se utroba i prži me vlastiti um, bijes mi pomućuje svijest. Grozim se. Zgranuta sam. Kad bih imala moć, uzela bih daljinski, podijelila ekran na prikaze gore spomenutih i jednostavno pritisnula OFF. Kao što sam to učinila u sebi.
(15. srpnja 2010.)

Pričam ti....

Reći ću ti da današnji dan nije nimalo teži (lakoću ne spominjem – nema je) od ostalih 1461. Boli kao što je boljelo i kao što će boljeti. U trenutku predaha, udahnem i pripremim se za novi udar. Lelujam u toj istoj boli od buđenja do počinka, prihvatila sam je jer mi nije drugo preostalo. Zatičem se sve češće kako ruku držim na dijelu tijela gdje je bol, čini mi se, koncentrirana.
Ove sam noći (opet!) prevarila um i zaspala. Ujutro me u novinama dočekalo tvoje lice i moje riječi, klatno se pokrenulo, učinilo svoj četvrti krug i njihanje otpočinje.
Posižem i jutros za Pamukovim Muzejom, „razgledavam“ izloške i uspoređujem:

„…Čitatelju koji ne može posjetiti naš Muzej pojasnit ću da je lijevi gornji dio želuca ishodišna točka te boli. Kad postane snažnija, bol se odmah počinje širiti u šupljinu između prsa i želuca, kao što se vidi na ovom prikazu. Tada se ne bi osjećala samo u lijevom dijelu tijela, nego bi prelazila u desni. Činilo se da netko u mene zabija odvijač ili usijanu željeznu šipku, i unutra je vrti i poteže; ili da mi se u želucu i trbuhu nakupila jaka kiselina i da su za moje unutarnje organe prionule ljepljive i žareće morske zvijezde. Kad bi se bol pojačala, zahvaćala bi čelo, zatiljak, leđa, moje snove i svaki dio moga tijela, i stezala me kao da me hoće udaviti. Katkad bi se – baš kao što sam obilježio na prikazu - koncentrirala točno oko pupka, gotovo u obliku zvijezde, onda bi se penjala i punila mi usta kao kakva kisela i opora tekućina budeći u meni paničan strah da ću se ugušiti; natjerala bi me da zaječim, a u cijelome tijelu osjetio bih pulsirajuću bol. Na trenutak bih zaboravio bol kad bih rukom udarao u zid, radio gimnastičke pokrete ili kao sportaš opterećivao tijelo, no i kad je bila najslabija, osjećao sam kako kapa u krvotok kao iz pipe koja se ne da do kraja zavrnuti. Povremeno bi mi stezala grlo i otežavala gutanje, katkad se širila prema leđima, ramenima i rukama. No zapravo je uvijek bila u želucu, on joj je bio središte….“

„ …Kad bih duboko uronio u svoju bol, to jest dok bi se male kaustične bombe rasprskavale u mojoj krvi i kostima kao rakete pri vatrometu, svaka od mnoštva uspomena odvukla bi me nakratko od boli, katkad na petnaestak sekundi, katkada na sekundu ili dvije; potom bi me vraćala u prazninu stvarnosti ostavljajući za sobom još žešću bol. Tu bi prazninu ispunio novi i začuđujuće snažan izazivajući bol u prsima i leđima, izvlačeći mi snagu iz nogu. Da bih se oslobodio novog vala boli, nagonski sam uzimao nešto što budi zajedničke uspomene… Znajući da neću moći izdržati užasne bolove u nogama koji će nastupiti nakon što svaka od tih uspomena izgubi svoju moć utjehe, nisam mogao ustati dokle god sam maštao, a dok sam ležao, sve su me stvari poticale da maštam i iznova prizivale naše zajedničke uspomene…“

„… Svaki novi dan počinjao je s nadom da će mi sljedeći biti bolji i da ću je barem malo zaboraviti, no i idućeg dana osjećao bih istu bol, istu onu koja mi je ubijala želju za životom i pekla me u trbuhu kao upaljena petrolejska svjetiljka ..“

Danas će netko, ugledavši tvoju sliku u novinama i datum na kalendaru, pomisliti na tebe, upaliti svijeću u mislima ili tvojoj ploči, pokloniti ti svoju misao i trenutak vremena….. a za tvog „starog“ i tvoju mami započinje 1462. dan. Dan koji se nimalo ne razlikuje od prethodnih u ovih 4 godine.

Boli. Sjećam se. Svega. Svake sekunde. Ali od sjećanja….. čini mi se, ja ne mogu živjeti jer u meni i dalje gori Pamukova „upaljena petrolejska svjetiljka“.
(1. srpnja 2010.)

Dok bi se život kad – tad trebao svesti na ljubav, u meni caruje mržnja na sve ovo:

1. Mrzim samu sebe jer sam ostala živjeti kad si ti otišla, a svi, pa i ja, kažemo: „Ako se TO desi, ubit ću se!“
2. Mrzim svako jutro, ovih gotovo četiri godine, u kojem se probudim – živa
3. Mrzim svaki dan koji je preda mnom
4. Mrzim sve subote, ledim se od njihova dolaska već petkom
5. Mrzim trenutak ulaska u cvjećarnu i trenutak kad mi cvjećarica daje spremljenu bijelu ružu
6. Mrzim hod između grobova jer mi strašan teret poguruje leđa i saginje glavu
7. Mrzim poglede i pozdrave ljudi dok mi suze teku ispod sunčanih naočala
8. Mrzim trenutke dok krpom brišem kamenu ploču i dok mi slova tvoga imena i prezimena mute pogled
9. Mrzim sve dolaske poslije groblja kući i početak radnih trenutaka u stanu
10. Mrzim pogled na samu sebe u ogledalu kupaonice
11. Mrzim sve moguće izlaske iz stana
12. Mrzim svu mladost oko sebe
13. Mrzim subotnje sirene automobila koji najavljuje nečije vjenčanje
14. Mrzim ljetne večeri kad kroz prozor tvoje sobe ulazi miris lipa
15. Mrzim muziku koja me zna ponijeti
16. Mrzim i najmanji trenutak koji ne razmišljam o tebi
17. Mrzim sve one koji te ne spominju kao i one koje te spominju
18. Mrzim svu postojeću ljepotu oko sebe, koju vidim, a koju ne mogu preokrenuti u ružnoću
19. Mrzim pogled u tvoju sobu, praznu do beskraja
20. Mrzim trenutke kada glačam robu koja nije tvoja
21. Mrzim svako jelo i piće koje si ti voljela
22. Mrzim vrijeme i ne mogu shvatiti zbog čega uopće prolazi
………………………
Kako me ova mržnja već dosad nije satrla?
(30. svibnja 2010.)

Jedan san ...jedan susret.....i tri prekinuta života

U snu sam na ulici nekog grada koji u nedjeljno i proljetno i mirisno jutro liči istodobno na Zagreb, Umag i Beč. Hodam ulicom po neravnom pločniku i dok mi pogled zapinje o izloge osjećam se sretnom jer iščekujem zvuk autobusa i tebe u njemu. I doista, dok prelazim preko ulice na dio rezerviran za autobuse, a uz nogu mi nježno zapinju tulipani u raskoši uličnog cvjetnjaka, zaustavlja se taj bus. Staje, vrata se otvaraju uz zvuk zračnog pritiska… no nitko ne izlazi pa se naginjem prema unutrašnjosti. Znam da si unutra, srce mi počinje lupati od sreće i neizvjesnosti …a onda mi se pogled mrači jer u moru nepoznatih pogleda nema meni najdražeg. Budim se. Suočavam se s istinom i saznanjem. Boli me neprekidno i strašno praznina…i čini mi se da u tim trenucima ponovo umirem.

U subotu ti se tata vratio iz grada u koji je otišao iz bezazlenog razloga preuzimanja šparuga. Sa suzama u očima. Nisam ga takvog već dulje vrijeme vidjela. Mislila sam da mu je lakše no meni jer je više zaokupljen zadacima koje hrpimice preuzima kao čovjek koji umire od gladi. Nikada dosta. Tog dana je drugačiji. Jer se desio neplanirani susret s jednom osobom koju i ti znaš. S pjesnikom, Zadraninom Brunom Zorićem. Isplanirao i tog dana bijeg pa uletio u zamku buđenja zvijeri u utrobi. Ponovno mu tvoje ime izrečeno glasno zaderalo ranu. Vidim da smo isti. Dovoljno je samo da te netko spomene, da odjekne zvuk tvog imena izvan našeg uma i ruši se lažna kula smirenosti.

Prije dan i pol, desila se tragedija na Pagu. Poginulo je troje mladih u dobi od 19, 21 i 24 godine. Nema više Martine, Ante i Marina. Djevojka Martina Škoda s Paga, iz Povljane. Je li možda u rodu s tvojom cimericom Anamarijom?
Kaže prof. dr.sc. Đulijano Ljubičić, predstojnik Klinike za psihijatriju pri riječkom KBC-u:
„….U ovom slučaju rane zbog gubitka djeteta neće zacijeliti do kraja života jer je znanstveno dokazano da je najviše rangirana trauma – smrt djeteta“. Točno. Bez komentara.
(27. travnja 2010.)

Zdenka, još jedna sestra po boli

I ne tražeći nalazimo jedna drugu, okupljamo se poput noćnih leptira, što ne misleći na mogućnost prestanka svog krhkoga života, bivaju privučeni magičnošću i pogubnim sjajem svjetiljke. I dok jednom klone glavica, a s krilaca mu otprhne fina prašina već drugi hrli na isto mjesto žrtvujući svoj život ludosti magije.
Mi smo leptiri iz neke druge priče, za nas je svjetlost izgubila sjaj zadnjim otkucajem srca bića kojem smo podarile život. Pa što nas onda okuplja ako ne zajednička bol, najveća postojeća?
Zdenka i ja upoznale smo se, kako to biva u ova moderna vremena, virtualno, putem bloga. Prepoznale bol one druge jer je same proživljavamo istim intenzitetom. Zdenka je izgubila svoju prelijepu kćer Irmu kao i ja svoju Unu. Zdenka zna kako boli svaki novi dan i misleći na mene, darovala mi u veljači knjigu Joan Didion: „Godina magičnog preživljavanja“.
Otvorivši knjigu otkrila sam posvetu kroz riječi Catherine Sanders:

„Nakon gubitka djeteta, roditelji moraju naučiti preživjeti samo s dijelom sebe koji je ostao živim, kao što moramo naučiti živjeti nakon amputacije noge. U tom smislu, može se reći da je gubitak djeteta jednak agoniji „fantomskog uda“. Roditelji nisu tjelesno oštećeni, ali su emocionalno u krhotinama, njihov doživljaj sebe strašno je unakažen i osakaćen.
Međutim to je gubitak za koji ne postoji proteza“.

Knjigu sam primila sa zahvalnošću s kojom bih je primila čak i da me riječi spisateljice nisu takle jer je namjera one koja me darovala toliko čista, toliko nepatvorena, toliko solidarna da jednostavno prelazi okvire uobičajenog čina darovanja.
Kad sam je uzela u ruke i započela s čitanjem, prepoznala sam se u emocijama spisateljice još jednom doživljavajući i proživljavajući tragediju, povlačeći paralele. Riječ je o proživljavanju gubitka životnog partnera, usput nalazeći utjehu u postojanju kćeri da bi nakon objave knjige i taj jedini smisao izgubila jer i kćer joj umire.
Dakle, iako nam gubitak nije isti, emocije i analiziranja stanja, jesu. I ona je, kao i ja, po gubitku voljene osobe posegnula za knjigama o samopomoći i odbacila ih prozrijevši njihovu bezvrijednost. Već po prvoj pročitanoj knjizi takve tematike shvatila sam da se ne mogu prepoznati u nametnutom kalupu, kako različitim početkom ulaska u nepoznati mi pakao tako ni izlaskom iz njega. Jer - izašla nisam. Nema tog vremena izlaska iz boli, koje bi potezom olovke, pa niti poslije milijun ispričanih priča onih koji su i sami spoznali istu muku, za mene postalo imperativom. U čudna vremena živimo gdje se slabošću smatra odstupanje od propisanog modela samosvjesnog čovjeka koji implicira borbu za napredak, borbu za postajanje br. 1. Ili smo prvi ili smo – anonimni pa valjda samim time i bezvrijedni. Imitira se najuspješnije, divi se njihovim savršeno sretnim i dirigiranim životima, bogatstvu, napretku, lijepom i vječno mladom licu i takve osobe kao da ne bi ni smjele doživljavati gubitak, kako novca tako ni voljenih. Za tragedije nema mjesta. Ako se i moraju desiti, zaboravit će se na njihovo postojanje tek ako se gubitnik pridigne i kao u crtiću ili video igrici, zadrži na licu isti osmijeh „ništa se nije desilo“. Suprotno, nečiju dugotrajnu bol, nečiju želju da izgovaranjem imena osobe koje nema, istu zadrži na životu, kako god to izgledalo, skloni su proglasiti bolesnim, patološkim stanjem, „kompliciranom“ žalošću, koja ukazuje na opsjednutost tugujućeg osobom koju je izgubila, a sve iz razloga da tu osobu na taj način i dalje održi na životu. Pa ako i jest tome tako, priklanjam se toj definiciji ili „prepoznavanju“ simptoma stanja „bolesnika“. Jer Una ti si bila i bit ćeš utočište moga života. Sve se moglo dešavati, lijepo i ružno jer kad bih se okrenula k tebi, sva sreća svijeta bi mi se osmjehnula. Time što je moj život najednom odijeljen crtom na ono prije i sve poslije i jer te u stvarnosti nema, nema ni utočišta. Stoga te trebam održati na životu okrećući se svako toliko prema tebi da bih mogla postojati i opstojati. Neka bude tako. Nemam drugog izbora. Jer jesam bolesnik sa svim implikacijama (koje se navode u knjizi): Tražim (te). Bila sam prestala jesti, zaboravila sam disati. Slabila sam od pomanjkanja kisika, sinusi su mi često zatvoreni zbog neprolivenih suza. Sve mi je češće hladno jer mi je cirkulacija poremećena, napeta sam i besana od silne tuge. Udaljila sam se od svega i svih. Izgubila sam koncentraciju (makar onu prijašnju), gubim kognitivnu sposobnost planiranja. Činim pogreške. Osjećam da sam kao umotana u čahuru i dok se zbog te čahure drugima čini da se „dobro držim“ ja sam sve bolesnija.
Kad bih barem mogla ogoliti sebe, svoju nutrinu i svoje lice do same srži boli i pokazati javno kakva sada jesam. Bilo bi mi lakše, ne bih trebala biti netko tko nije, ali, ali…. Tko zapravo poznaje žalost, osim ako do njega ne dospije? Sve i svašta se može predvidjeti ali stvarnost govori na ovaj način: „ Možemo očekivati, ako je smrt nagla, da ćemo osjetiti šok. Ne očekujemo da će taj šok biti razoran, da će nam iščašiti i tijelo i um. Možemo očekivati da ćemo biti satrveni, neutješni, ludi zbog gubitka. Ne očekujemo da ćemo i doslovce poludjeti… Niti možemo unaprijed spoznati (u tome je razlika između zamišljenog i stvarnog) beskrajnu odsutnost koja slijedi, prazninu, suštu suprotnost značenju, nesmiljen niz trenutaka u kojima ćemo se suočavati s doživljajem same besmislenosti“.

Život se mijenja brzo
Život se mijenja u trenu.
Sjedneš za večeru i dosadašnji život je gotov.
Pitanje samosažaljenja

I pitanje crte rekla bih, koja se doslovno spustila uz svemirskih dubina i razdijelila nam život. „Nekoć toliko putova; sada toliko slijepih ulica“. Nema preko crte. Natrag ne mogu, naprijed ne znam. Samosažaljenje? „Vama nedostaje jedna osoba i cijeli je svijet prazan“ Toliko o „moralnosti“ samosažaljenja.

Život se mijenja brzo
Život se mijenja u trenu.
Sjedneš za večeru i dosadašnji život je gotov.

Samo oni što ostaju nakon nečije smrti uistinu su napušteni.
Ja jesam.
(1. travnja 2010.)

Jedna mala čokolada....

još uvijek je u ladici kuhinjskog elementa, sama, na dnu, ispod onih novih, za kuhanje. S keksima. Kupljena u 6. mjesecu 2006. S ciljem da ti se – nađe pod rukom kad dođeš. Iako si već otišla od kuće, od nas, od ladice s čokoladama. Pa ipak, tada sam se nadala da ćeš nam dolaziti u posjetu (Zar samo u posjetu? Koliko je ta misao i ta mogućnost već onda boljela, a nisam ni slutiti mogla što mi život sprema?!) i jasno, prvo otići do mjesta na kojem su te, nekako mi se čini, oduvijek čekale čokolade. Bila si prava ovisnica o čokoladama bez obzira o kakvoj se veličini ili sastavu radilo. Tamne, mliječne, bijele, voćne, punjene, prazne, s rižom, s grožđicama…… govorila bi mi, da ne možeš bez njih zamisliti život jer da te podižu, daju ti snage…. daju ti sve potrebno u životu. Od tada pa do danas, niti jedna nova čokolada nije kupljena (osim onih za kuhanje), a one koje sam dobila na dar također su iskorištene za kuhanje, bila to dobra ili loša odluka. Za kolač. Za mene bi naime okus čiste čokolade postao pregorkim, ona gvalja jada i mučnine, smještena u grlu prepriječila bi put silaska, o užitku ne smijem ni misliti. Voljela sam i ja čokolade, moje su miljenice bile one s grožđicama i lješnjacima. Najveće što postoje. Sjele bismo tako na trosjed i tamanile kockice sve dok nam se ne bi smučilo. I sada ih vidim na policama trgovina, obično su smještene na višim policama. Da, visoko su, previsoko čak i za pomisao ili maštu.
Izvukla sam neki dan tu ladicu, prenatrpanu svime i svačime i iako sam bolesno uredna, nekako kao da je sva urednost nestala upravo u toj ladici sa svim onim slatkim sitnicama za kolače: bademi, lješnjaci, čokolada u prahu, kakao, štaub šećer, vrećice šlaga, pudinga, vanilin šećera, arome, želatina…. Sve sam izvrnula na pod i počela pripremati papir za police. A onda sam je vidjela, tu nesretnu tablu čokolade s keksima, u dnu, jedva se dala istresti. Polomljena, već požutjelog omota, zastarjelog roka uporabe. Sjela sam tako usred nereda, s čokoladom u rukama i suzama na obrazima, i šumom u ušima, i čepom bola u grlu, i ludim udaranjem srca, i treskavim rukama …… prokleta čokolada: nepojedena, nedočekana, osamljena, stara i smežurana, već pobijeljela ispod papira. Želim je potpuno smrviti u prah i baciti u smeće, ali me bol oštra poput koplja presamiti i doslovno prepolovi jer najednom ta čokolada postaje tvojom personifikacijom. Sve je navrlo u glavu, žile kao da se šire dok bujica sjećanja tutnji kroz njih do glave, do uma, do središta mene. Ni zaplakati pošteno ne mogu već iz mene izlaze neki suhi jecaji, isprekidani bolom u plućima koji mi ne da udahnuti ni izdahnuti. Pokušavam kroz te jecaje, kroz te dahtaje, izgovoriti tvoje ime ali ne mogu niti to, i stišćem tu pločicu tvrde čokolade kao da si mi ti pod prstima, i samo je dalje stišćem svom silinom svoje ljubavi.
(23. veljače 2010.)

Poslije boli …. praznina

Ne znam tko bi bio u stanju izmjeriti jačinu i količinu bola koju sam trpjela od najužasnijeg 1. srpnja 2006. Slušala sam prije i govorili su mi tada, da se s vremenom bol smanjuje, ali nisam čula i zaboravili su mi spomenuti, koliko vremena treba da bi se bol smanjila. Prvih je dana bila neizmjerna, tolika da sam mislila da ću od nje umrijeti, slediti se, nestati, ispariti. Bježala sam iz prostorije u prostoriju kao da ću joj izbjeći. Nisam. Prilijepila se uza me poput hobotnice, omotala se, zarila ledene pipke do zadnje kapilare. Gurala mi glavu među koljena, križala ruke na prsima, stiskala mi pluća te nisam mogla normalno udahnuti, urlala u meni, tjerala mi glas u jauke, stezala mi glavu obručem pa mi je mozak prijetio prskanjem, a um, um je radio kao poseban dio mene, kao poseban dio osobnosti. On je jedini živio, rastao, razvijao se, mračio i svijetlio, zamišljao, premišljao, zvao te, kćeri, davao ti moj glas, podizao pozornicu na kojoj se svakodnevno i svakonoćno odvijala grandiozna monodrama podvojene osobe.
Prolazilo je vrijeme, iako izvan mene, izvan moga uma. Okretala bih stranice kalendara i zapažala da je prošlo ljeto pa jesen, pa stiglo ljeto, dok je u meni vrijeme stalo. I stoji.

Ide četvrta godina, bez tebe i bez vremena. Primjećujem samo da smo ostali sami, tvoj stari i ja, tvoja mami. Ostali se razbježali jer su ih u školi zaboravili naučiti kako pomoći onima koji su bespomoćni, beznadni i bezutješni. Nisu ni nas dvoje naučili, pa smo živjeli novi život potpuno samouko, gotovo u karanteni.

Ipak, u zadnje vrijeme primjećujem da se bol rasula iz cjeline i formirala otoke. Jedan otok u kupaonici kad te vidim da podižeš nogu na bide kako bi je depilirala, jedan me poput pustog otoka baš, dočekuje kad kročim u tvoju sobu, jedan spretno nudi svoje kamenčiće kad radim njoke…. Kad te netko spomene, kad začujem tvoje ime, na brzinu se formira posve nov otok. Posvuda su, dovoljno je samo da um proizvede misao i već hodam njihovim stazama.

Umjesto boli cjeline, primjećujem, da se za promjenu, u meni ustalilo nešto drugo, neka ravna crta. Zamjećujem prazninu. Ne boli više silno (ili sam se toliko svikla boli da to više ne primjećujem) ali djeluje zastrašujuće i kad bih je mogla obojati, bila bi siva, boje teških oblaka. Ne sjećam joj se početka, ne nazirem joj kraja, ne vidim ni lijevo ni desno. Krećem se nekim sivim tunelom u kojem su jutra jednaka večerima, a popodneva prijepodnevima. Noć, dan, ljeto, zima, hladno, toplo, nečije rođenje ili nečija smrt … ništa me ne gura preko prazne crte. Kao da sam smrtno bolesna legla i čekam smjene dana i noći do odlaska. Ravno. Bez želje za promjenom jer promijeniti ne mogu, bez želje za ozdravljenjem jer samo me kraj čeka, kao da sam u gipsu od nogu do glave. Nepokretna, bez misli, bez osjećaja, bez danas, bez sutra.

Kažu i to, da se neki traumatizirani, shrvani gubitkom, okrenu u svoj um i zatvore vrata okolini. Sve se više priklanjam prepoznavanju takve kategorije; u svom sam umu sve samo ne sama, u svom umu živim puninu prošlosti jednaku sadašnjosti, bez granica vremena i prostora, u mom umu svatko od stanovnika ima svoj glas i osobnost, a izvan njega – otoci plutaju prazninom.

Rekli su mi, i čula sam ranije, da se s vremenom bol smanjuje, no nisu mi rekli koliko mora biti mala da je nema.

Nisam čula nikada, i nisu mi rekli, koliko će trajati praznina. Može li se tako živjeti? Hoće li se praznina popuniti ikada više bez tebe? Hoću li znati kada je nestala? Može li nestati i želim li uopće živjeti bez te krhke spone.

(27. siječnja 2010.)

Spokoj

Još jedno predblagdansko ozračje, 3,5 godina poslije tebe Una. Rijetki čestitaju božićne i novogodišnje blagdane i praznike, što je u konačnici poželjno jer drugačije ne bih i ove godine mogla podnositi. Riječi u čestitkama ukazuju na blagost i dobronamjernost čestitara. A ove godine, za razliku od tri prethodne, najviše se puta spominje riječ – spokoj. Spokoja mi žele dobre i mile duše.

Pa zastanem, pa razmislim. Jesam li konačno spokojna dušo moja? Spokoj je ravnoteža, mir, mirenje, prihvaćanje. Nisam. Nisam. Nisam. Ne još, možda nikad više. U meni ima još toliko jada, toliko tamnoga i toliko negativnog…. Ne mogu se priviknuti, ne mogu prihvatiti, ne mogu se smiriti.

Stotinu sam puta pomislila, krećući put blagdana, na sve one koji za razliku od mene, od nas, tvojih roditelja, proživljavaju svoju puninu života, spremajući s puno mašte različita jela za svoju obitelj, za obitelj svoje djece, za novopridošle, biraju poklone s ljubavlju i s onoliko novaca s koliko raspolažu u ova (po tko zna koji puta) teška vremena, a ja danas kupila dar za tvoga tatu nakon samo 10 minuta razgledavanja. Pod borom ima previše mjesta, pa da ga i ispunim s bezbroj bespotrebnih stvari još uvijek bi preostalo praznine. Jer ona nije samo pod borom već je i u meni. Tu je pustinja, a pod borom je samo njena preslika.

Sjećam se, o da, još posve svježe, svojevrsne „ludnice“ prije tragedije. Danima bih razmišljala i planirala što ću kome kupiti, što će koga iznenaditi, razveseliti. Zajedno bismo isplanirale kombinaciju boja božićnih kuglica (starog po običaju nismo ni pitale), zajedno bismo ukrašavale bor, tebe sam imala isključivo na umu kad bih se kretala gužvom u DM-u birajući ukrasne svijeće, pokoju dodatnu kuglicu, ukrasne papire, mašnice …. Danas sam zaobišla DM, nije mi se dalo zagledati u ničije oči, nije mi se dalo osluhnuti ničiji glas, brzo, brzo sam sve obavila i doma, u … jedini mi znani spokoj: tišine, jada, suza. A kada me je u RK na odjelu gdje sam odabrala dar tvome tati, Vilma (vlasnica) zagrlila, privukla k sebi da me poljubi i da mi šapne da sluti kako mi je jer je i ona mama, došlo mi je da svom snagom lupim glavom u staklo pulta….. do đavola sudbina, do đavola sve, svi blagdani, praznici, do đavola postojanje, do đavola takav život…. Pa da sam u svim prošlim životima kao i u ovom sadašnjem, toliko griješila da moram ispaštati vlastitom nesrećom, ne znam što i tko bi mjerio težinu takvih djela, a onda i odmjerio ovakvu kaznu. Iako sam svjesna da je sve to besmisleno, ne mogu se to ne zapitati jer odsustvo balansa me iznova čudi i budi u meni osjećaj nepravde. Pa kako onda da budem spokojna, makar i samo jedan trenutak.

Što se mene tiče, rado bih da cijela planeta nestane u nekoj od svemirskih rupa, pa da ili nestanem u mraku prašine ili počnem sve ispočetka. Bih li tada imala pravo na popravni ispit, bi li bilo drugačije, imam li uopće pravo misliti na takav način.

Spokoj?! Ako i uspijem nametnutim mentalnim blokadama vrludati koliko - toliko uspješno Scilama i Haribdama užasa, dovoljan je subotnji odlazak do tvoje ploče i propada sav uspjeh tog izvlačenja i provlačenja. Niti ovih dana, kao što sam napisala, 3,5 godine poslije, ne uspijevam normalno koračati puteljkom do tog mjesta, a da me istodobno ne uhvati ledena ruka strave za samo srce i istodobno šalje bezbroj puta opetovano pitanje u um: Zašto?

Mileno moje, jedini moj živote: ZAŠTO?
I ne, nisam tužna, užasnuta sam.
I ne, nisam spokojna sve dok u meni bjesne stotine oluja nemira, oluja zla….

Oprost za takve misli i ponašanje tražim od budućnosti no sve je to samo stoga što ne mogu bez tebe.
(28. prosinca 2009.)

Garibaldijevom smo zimi hodale u

potrazi za darovima

Poput otoka smo

Posredstvom svoje kolegice s posla (rekla bih, a rekla bi i ona: više od kolegice) Danice S., odgledala sam emisiju u sklopu Ponoćnog kluba na TV SLO 1 zadnjeg petka mjeseca listopada 2009. godine. Emisija je započela u 23 sata i trajala oko sat i pol, čiji sam cijeli tijek provela u suzama.
Radilo se o tročlanoj obitelji, majci i ocu te sestri mladića Boruta, Tvoga vršnjaka kćeri, koji je umro od raka 2007. godine. U tom trenutku bilo mu je tek 25.
Gledam to troje ljudi; roditelji intelektualci, sestra na putu ka istome. Majka i sestra odaju modno osviještene osobe, otac decentno odjeven. Kad bih ih vidjela na nekom drugom mjestu ne znajući o čemu se radi, svakako bi mi se imponirajuće svidjeli.
Emisija je imala poseban ugođaj, zahvaljujući voditeljici koja je spretno ali nadasve ljudski „izvukla“ najdublje emocije iz nazočnih, pri tom i sama preuzimajući dio atmosfere, pijeteta, tuge.
Ono što me doslovno prikovalo uz TV emisiju u taj kasni sat bila je moja potpuna identifikacija s osjećajima i ponašanjem svo troje studijskih gostiju. Najednom sam mogla opravdati („opravdati“ jer ne trebam se opravdavati za ništa) svoje ponašanje na groblju, na „tom mjestu“ za koje majka kaže: „Uopće ne upotrebljavamo riječ „grob“ jer to ne postoji, postoji samo ploča sa slovima pred koju dolazimo u određeno vrijeme. Za nas Borut nije tamo, on je prisutan u našoj kući, u svojoj sobi, koja je ostala netaknuta i tamo dolazim pričati s njime. Prisutan je u svakom kutku našeg doma, tek tamo smo zajedno, tek tamo ga osjećamo.“
Kad sam na pitanje nekih ljudi, dakle isključivo znatiželjnika, odgovorila da ne volim ići „tamo“ i da „tamo“ ostanem 5 minuta jer nemam osjećaj bliskosti, u očima sam im i neizgovorenim riječima prepoznala iznenađenje (negodovanje?), a sada sam spoznala da je to normalan osjećaj. Jer te tamo Una ne nalazim, jer te kao i ova mama nalazim u poznatom okruženju, obavijena tvojim mirisom ili uspomenom na njega, tu te nazirem u okviru vrata, čujem ti šušanj koraka, smijeh, boju i zvuk glasa. Grob? Ne! Nikad! Ploča, ništa više.
Ti su roditelji prolazili drugačiji put gubitka, borili se sa sinovljevom bolešću i pokušavali sve, kako bi Borut pobijedio bolest, suočavali se s porazom, no šok je isti. Neprihvaćanje je isto. I patnja koja potom dolazi.
I osjećaj „okretanja glave“ okoline nam je isti. Prepoznala sam to u riječima: „Malo iza toga, svi su se razbježali osim nas koji nemamo kuda pobjeći.“ Sada znam da sam reagirala ispravno postavivši zid između sebe i onih koji ili nemaju senzibiliteta ili volje da pomognu. Kako kaže ta majka: „Ne trebaju te osobe izgovarati običajne (čijih to običaja?) riječi: Budite jaki! Ne plačite! Sad je miran! I sl. neka samo budu uz nas.“ To je i moja želja. Biti uz nas, šutjeti uz nas, pričati s nama, slagati se s nama. Radi se o našim, a nikako njihovim osjećajima. Pa kad čujem svoju sestru koja mi jučer kaže: „Imaš ti i svoje uspomene, postoji i vrijeme prije Une“ znam da ne shvaća. Ne mogu samo dokučiti radi li se o nesposobnosti shvaćanja ili nedostatka volje da se pokuša spoznati. Ne, više ne postoji vrijeme prije Une. Do Une i od Une, povučene su crte, najdublja gravura moga uma izazvana tvojom tragedijom. Svoje sam djetinje i mladenačke uspomene blokirala; sjećam se, ali nemam želje proći više nikad tim putovima.
I ono čime sam se također identificirala u emisiji: dok je majka sazdana od emocija, otac je također veliki gubitnik jer je izgubio sina zbog kojeg je osjećao ponos: sin pravnik, sin na putu ka daljnjem napredovanju, sin sportaš biciklista sa osvojenim pokalima i onda – raspad. I onda – kraj.
Često, prečesto razmišljam o svim snovima, nadama i željama vezanim uz tebe sunašce moje, nebrojeno sam puta pomislila i izrekla riječi da sam se najsretnije, najbolje, najponosnije osjećala 2001. godine kad si me nazivala mobitelom da mi nabrajaš koje si sve ispite položila u roku te 1. akademske godine. Sve sam najbolje uložila u tebe, sve najbolje si mi vratila. A onda sam sve izgubila jer ti si sve izgubila.
Na kraju, kako vrijeme prolazi, sve više spoznajem da sam postala otok okruženim svojim morima i svojim granicama, u kojem zbiljski događaji i materijalno nemaju više nikakvo značenje niti vrijednost jer se obijaju o zidove istinske boli. Svaki zid nosi tvoje ime iza kojih možda postoje uspomene; na zagrebačko djetinjstvo i mladost, na roditelje, sestru, umaške sretne dane… sve izgubljeno, sve rasplinuto, sve nevažno….
(17. studenoga 2009.)

Što me još može uljuljati,ako ne zagrljaj

Čini mi se da sam ostala potpuno sama. Otok, toliko dalek od kopna da je ostao posve izoliran. Vrijeme kao ljudska kategorija neumitno teče, udaljujem se sve više od onoga prije tebe, pa mi se sve počinje magliti. Ne znam više sigurno što se stvarno dešavalo, a što mi je mašta nametnula kao stvarne događaje. Previše razmišljanja, snatrenja, „što-bi-bilo-kad-bi-bilo“ ili bolje „da-nije-bilo“, učinilo je stvarnost nestvarnom, a maštu stvarnom.

Nedavni događaji vezani uz moju majku kao i moje odluke donijete ranije, a ostvarene poslije toga, udaljile su mi neke bliske ljude, koji su bez puno pitanja zauzeli svoj paušalni stav lišen osjećaja i razmišljanja. Naročito promišljanja. Naročito stavljanja sebe u moju kožu. Ali nema veze, ionako sam dotučena na svim poljima, jedno koplje-metak-granata više ili manje, svejedno je. Svejedno mi je uopće. Ne osjećam se prozvanom objasniti, ionako me nitko ništa i ne pita. Pa mogu samo razgovarati sama sa sobom, što ionako činim. Čak i tebi poklanjam boju svoga glasa, produkte svoga uma. Pitam te i sama si odgovaram.

A onda jednog dana, poslije poslovnog sastanka, nađem se s članicom našega odbora na samo, par minuta, u suncem obasjanoj dvorani. Rečenica - dvije o temi sa sastanka, a onda mi R. kaže: „Znaš, zadržala sam te namjerno ovdje, da ti kažem da sam došla preko Milanovog (Psiho) bloga do tvoga. Čitala-plakala-čitala-plakala. Nemam riječi da te utješim ali imam nešto drugo. Dođi molim te, da te zagrlim.“ Viša je od mene, njene su se ruke raskrilile, ali nije me toliko taj poziv privukao koliko njene oči: meke, suzne, prijateljske… toliko tople da sam se izgubila i u njima i u njenom zagrljaju. Ostale smo još trenutak, dva, tako zagrljene dok mi je niz kičmu prolazio srh istinske muke. Uvijek se sve vraća, ponavlja, analizira, ponavlja gradivo. Ali je zagrljaj trebao, da me ponovno ohrabri, da me ponovno utješi. Hvala ti Rita za tu gestu, voljela bih kad bi neki pročitali ove retke i shvatili da ne treba puno, ali treba - nešto. Ispričala mi je kako je u vrijeme dok joj je kćer bila manja doživjela iskustvo straha od gubitka. Radilo se o trenutnoj bolesti ili nemoći djeteta ali dovoljno dugo da shvati sve buduće mogućnosti.

Drugi mi je zagrljaj pružila Asja također kolegica s kojom sam nekad znala dugo čavrljati, družile bismo se na seminarima, poznavale smo iste ljude i događaje, bile bliske jednoj i drugoj. I sad smo, iako se malo rjeđe čujemo i još rjeđe viđamo. Nedavno joj je također umrla majka s kojom je bila vezana i događaj ju je pogodio. Kaže mi, kako nije baš najbolje ali mi uopće ne želi pričati o osjećajima neposredno poslije gubitka jer zna da moj i njezin nije usporediv. Kažem joj za svoju mamu. Ali i za te (moje) odluke, za okretanje leđa bliskih, za dodatne muke preispitivanja same sebe….. A onda dobivam verbalni zagrljaj (konačno netko) s riječima, da sam dobro postupila. Možda nikada neću biti na čisto jesam li ili nisam pogriješila ali te su mi riječi značile i znače puno. Neće me osloboditi pitanja oko krivice ali su mi pružile utjehu. Veliku. I ne samo taj dan.

Eto, koliko je malo potrebno da dobijem ono što još jedino mogu dobiti.

Razmišljam općenito o zagrljajima, o tim pokazateljima emocija svih živih bića i ne samo ljudskih. Zagrljaj je više od poljupca, kojem pridajem intimnije značenje uz prštavost erotike. Iako i poljubac može biti gesta prijateljstva ili iskazivanja ljubavi roditelja spram djece i sl. za mene će poljubac uvijek biti najvažniji dio ljubavne igre. A zagrljaj, zagrljaj je iskazivanje emocija velik kao planina, kao kuća, kao more, kao beskraj…. Zagrljaj kojim majka ljuljuška svoje dijete, kao što sam tebe mila voljela ljuljati; zagrljaj kojim ljubavnici prodiru ljubavlju jedno u drugo, zagrljaj starih prijatelja koji su se nakon mnogo godina ponovno susreli, zagrljaji potpore, čak su i dužnosnički zagrljaji simpatični pri promatranju, a ovdje su u pitanju stvarni i virtualni zagrljaji utjehe. Beskrajno uživam u njima, oni su melem mojoj stvarnosti, udaljenoj od svih.

I zašto te Una nisam grlila više, zašto te svaki dan nisam grlila pa i onda kad si pubertetski oholo prvi put odbila moj zagrljaj kao (već) nešto neprilično. Možda si se htjela napraviti važnom pred prijateljima, možda si glumila odraslost, ne znam, tek znam da ih od onda nisam često nudila niti ih zahtijevala, barem ne riječima, iako sam te često grlila, nevidljivo, samo za sebe, čvrsto sam te stezala. Moje su ruke uvijek bile obavijene oko tvoga vrata i onda kad bi me povrijedila i onda kad te nije bilo. Sve me boli za tobom.

I Iako te ne mogu materijalizirati Una, mogu ono što kaže draga, draga dadi, mogu materijalizirati tvoje ime koje i nakon tebe opstaje i trudim se predrago moje, da ti se to prelijepo ime ne zatre, ne nestane, činim sve što bi te moglo oblikovati u značenje, u stvarnu tebe, u tvoj lik. Nikada neću prestati pisati o tebi i za tebe, sve dok me um i ruka budu služili jer produljenjem života tvoga imena i prezimena i ti si dio stvarnosti.
(17. listopada 2009.)

Mentalna blokada

za koju sam mislila da sam je uspješno nametnula samoj sebi i da će biti neko vrijeme u funkciji, raspala se kao mjehur od sapunice. Nisam doduše bila uvjerena da će moći potrajati dulje vrijeme, ali sam se naivno uljuljkala u trenutno djelovanje.

Znajući da ću murterske dane morati provesti sama i pritom se bojeći aveti koje će me opsjedati naročito u trenucima kad počinje sumrak, samu sam sebe istrenirala da okrenem stvarnost i mislim da se ništa nije desilo. Moj vlastiti život dobio je novo obličje, počinjao je i trajao na drugi način. Samoobmana je uglavnom funkcionirala, a mozak je prihvatio ponuđenu opciju. Povratkom kući, kazalište je nastavilo predstavu. Na posao, s posla, kod kuće, večeri pune poslova. Djelovalo je i na groblju. Sitan je glasić u meni doduše neprestano upozoravao da ću te možda na taj način posve uništiti, ali bilo je dobro. Mogla sam zaspati, ujutro i danju bila sam poput robota. Bez misli, bez osjećaja. Falili su, da, navika i stanje učinili su svoje no ja sam se ponašala poput ovisnika: „Sutra ću početi razmišljati, sutra, kad odignem zavjesu s uma“. A to sam sutra svakoga dana odgađala.

A onda, prošloga četvrtka prvi kuc-kuc: Luka, da, tvoj Luka. Zvono na vratima, moj treptaj oka prema njemu ukazao je na totalno neprepoznavanje. Prošlo jest već mnogo mjeseci od kada se nismo vidjeli, no ipak? Ruke su već stale podrhtavati. Pričali smo, a ja sam jedva čekala da ustane i ode. I onda novi tok-tok: priča mi, posve nepripremljenoj, kako mu je pukla veza, malo duža, te kako je u lošem raspoloženju…. To nisam niti rekla tvome tati. I iako sam se pripremala da ću jednog dana to saznati na bilo koji način, već sam u mašti, u razmišljanju i smišljanju podigla štit jer reći ću mu, nadajući se da će to biti saznato telefonom, da nam je to ujedno i zadnji kontakt. Jer kad i zadnja spona pukne moga će altruizma nestati. Što bi me trebalo biti briga tko te i kada zamijenio. Ali nije palo lako pa se i scenarij izmijenio. Ostala sam bez riječi, nijema, čak nisam ni osjetila njegov pogled, možda ga nije ni uputio, možda je to normalno, možda je to očekivano (iako u meni stupa plejada djevojaka odjevenih u crno, tamo negdje u dalmatinskom kršu; izgubile zaručnika, raskrstile s budućim počecima). Sanjam roman, sanjam prošlost, sanjam nešto što ipak ne bi bilo normalno. Ali tako to biva s osjećajima tvoje mame. Svi i sve je trebalo umrijeti sa mnom, s tobom.

Prije dva dana treći udarac. Znam da me više nikada nitko neće osloviti s riječju „mama“, a od ovoga dana neću niti ja više nikoga tako zazivati. Tvoje bake, a moje majke nema više. Bilo je očekivano, obzirom na slijed događaja, pa čak i slijed razmišljanja, i iako sam se posve udaljila od nje, zaboljelo je, gadno je zaboljelo. Najjače u momentu kad je opna te mentalne blokade pukla i u tom prasku ja sam se opet našla u danu kad sam te izgubila. Sve se vratilo svemirskom brzinom, bol je otpočela svoju pobjedonosnu pjesmu, kompletno stanje, emocije… sve, sve se vratilo, sve se sjurilo natrag na svoje mjesto gdje se najbolje osjeća. Ne mogu uspoređivati; ona je već bila u godinama kad većine njenih vršnjakinja, a vršnjaka još više, nema, priroda čini svoje. A tvoj je odlazak iskorak iz normale, većina tvojih vršnjaka počinje upravo sada zasnivati svoje obitelji, počinje budućnost i novi naraštaji. Ali zaboljelo jest. I boli. Jer se opet preispitujem, jer opet važem svoju odluku… ali da sam i odlučila preći preko svega, zar bih mogla vratiti vrijeme i učiniti događaje drugačijima. Sve je otišlo u nepovrat s tobom, više nisam tko sam bila, i više me se nitko i ništa ne tiče. Moja savjest? Zar nemam previše toga na savjesti, a što je u vezi s tobom. Krivnja me drmala i drma i uvijek će biti dio te iste savjesti. Više jednostavno nema slobodnog mjesta.
Žao mi je zbog svega, no svjesna sam i toga da bih dostojno tugovala za svojom majkom, da je sve drugačije, da se ništa nije desilo. Ovako, sve je usmjereno ka tebi, samo tebi, ne mogu si pomoći, ne mogu promijeniti ni situaciju niti samu sebe.

(28. rujna 2009.)

Ponovno naučiti živjeti

U svakoj priči; filmskoj, muzičkoj, književnoj … pa i slikarskoj, iza riječi o gubitku voljenih, a naročito djece, počinje praznina. U kazališnoj se predstavi završava čin ili spušta zastor, u glazbenoj sve naprasno završava, u knjizi to je ili kraj poglavlja ili zadnja stranica…muk., tišina. Bez komentara. Započinje tišina.

Pitam se, pita li se itko, KAKO se živi IZA zadnje stranice, iza završetka čina, u trenutku kad utihnu instrumenti? Jer, živi se. Radi se o stvarnosti, o nečijem postojanju, za koje mnogi poslije pročitanog, odgledanog ili odslušanog, ne brinu i ne razmišljaju. Možda misle da smo u vakuumu, možda misle da i ne živimo kad nas već ne pitaju o tome, možda misle da živimo dva života: stvaran, onaj za kojeg pretpostavljaju da bismo trebali živjeti i onaj drugi, astralan, kojeg nam velikodušno prepuštaju, ionako rezerviranog za neke druge.

To sam se upitala ljetos na Murteru, nakon pozdrava moje susjede iz Križevaca s kojom se viđam jednom godišnje. Pitala me između ostalog i kako sam, a ja…. ja sam propentala nešto u stilu da si može misliti kako sam. Na njeno potpitanje jesam li dobro sa zdravljem, odgovorila sam protupitanjem, zna li što mi se desilo, naime, sjećanje me ponekad zna izdati, pogotovo u toj stvari; neki znaju, neki ne, ovisi kakve su bile prilike za tu vijest. Jednostavno, nisam znala, zna li. Pitala me što se desilo, a ja sam uz prethodni duboki uzdah (kao da se spremam zaroniti na dah) u kojem su u mozgu trenutačno zazvonila sva sjećanja i sve emocije, rekla kako mi je poginula kći. Pitala je kada se to desilo, a na moj odgovor da je to bilo prije tri godine, odmahnula rukom i rekla: „A to, znam za to, ali to je bilo prije, nemojte biti tužni.“

U svojoj knjizi „Mi smo njihov raj“ A. DuBois kaže (o smrti djeteta): „Majke se najčešće osjećaju rastrgane iznutra, a tuga ih sputava pa ne mogu nastaviti sa životom. U grlu im je „knedla“ koja se pojavila onoga dana kad su izgubile dijete i nikako je se ne mogu riješiti. Često nisu sposobne govoriti bez suza“.

Nije me spopao jad, žalost i tuga, iako su mi suze frcnule u potocima, osjetila sam – istinski bijes. Ovo nije mjesto na kojem bih navela sve one izraze koje mi je mozak proizveo iako su usne ostale nijeme, ali iskreno ću reći da me samo fizička prepreka u liku vinove loze na pergoli spriječila da je ne udarim posred lica. Okrenula sam se i ušla u kuću. Bjesnila u njoj. Udarala u zrak. Suze bola zamijenile su one bijesa i uvrede. Jer svojim je riječima, svojim je postupkom, svojom je bešćutnošću dokazala kako su ljudi doista samoživa bića, uljuljkana u svoju trenutnu sreću i „sreću“ , okrenuti samo sebi i svojim prizemnim interesima. Mogla sam joj izgovoriti sijaset riječi kao dokaze da ne bi tako reagirala da je na mom mjestu, odnosno, valjda ne bi. Ima djecu i baka je, i valjda ih voli. Zar je onda tako teško razmisliti o onima kojima je sve oteto?

A. DuBois kaže i ovo: "Postoje ljudi koji razumiju što znači skupljati djeliće slomljenog srca, a ja dodajem da na žalost postoje i oni koji niti razumiju, niti ne žele razumjeti. O takvima A. D. govori ovim riječima: „Vidjela sam kako se ljudi udaljavaju kad netko umre jer ne znaju što bi rekli ili učinili za tugujućeg. UDALJITI SE OD LJUDI DOK STE IM NAJPOTREBNIJI JEDNAKO JE KAO DA IH UDARITE NOGOM KAD PADNU.“

Dobro rečeno, počesto sam imala i imam taj osjećaj. Još je gore i to što uopće ne shvaćaju što čine svojim nečinjenjem.
Zaista, mogu li takvi zamisliti kako je to činiti nam pokrete, primjerice prati zube, a onda ugledati svoj lik u zrcalu i uvijek, u svakom trenutku vidjeti kao aureolu, svoje dijete?
Mogu li zamisliti kako nam je spremati sobe, prati posuđe, brisati prašinu, i pri tom dodirivati okvire fotografija na kojima su naši ugasli životi?

Ništa nije i ništa neće biti kao prije. Imamo težak zadatak, ponovno naučiti živjeti, ponovno činiti stvari mehanički, ne razmišljajući o sljedećem pokretu… a opet, sve je drugačije, sve je novo. Svojim smo se gubitkom iznjedrili u neka posebna bića, u neke posve drugačije ljude, s križem usuda na leđima, s njihovim imenima u očima, pa zar je onda tako teško pridržati nas rukom suosjećanja.
Samo to, ništa više.
(5. rujna 2009.)

Danas, na tvoj rođendan, pitam

Čija si

Čija si,
koji li su tvoji puti,
gdje li su ti konaci?

Razapetu čežnjama
progutalo te bespuće
i nema te nigdje više,
ni u zraci
zore treperave,
ni u mrku oblaku
noći olujne.

Nema te,
nema te nigdje više......

( Vedrana Štiglić Vidović iz zbirke pjesama "Da me zaboliš")

Ponekad, ponekad i ja, inače rječita, ostajem bez riječi, mog jedinog utjelovljenog sredstva izričaja boli.
Možda je to i zbog toga jer neprestance pričam s tobom, u sebi, tiho ili glasno jer mi je jedino to još i preostalo, imati te u svom srcu.
Ali kada te to nisam imala? Za mene si s prvom svojom kretnjom koju sam osjetila, s prvim dahom i s prvim pogledom, postala moj Svemir, moj život, moje postojanje.
Za tebe sam disala, za tebe sam bila.
I jer nisi, niti ja nisam.
(28. srpnja 2009.)

Prošla sam puteljcima tvoga diplomskog rada

Iz upravo objavljene zbirke pjesama „Da me zaboliš“ Vedrane Štiglić Vidović, prof. (bila je jednu školsku godinu i tvoja profesorica HJ) izdvajam:

Kavez

Poklonili mi pticu
za radost
sitnu, snuždenu.
Otvorite, molim vas, prozor
pustite život,
pustite životu
nek leti
slobodan plavetnilom.
Nemojte ranjavati
tišinu moga kaveza,
ne darujte mi više nikada
ptice zarobljene.

Protumačila sam samoj sebi i svome životu, da je kavez moj sadašnji život, a ptica sitna, snuždena, male radosti za koje neki, meni bliski, smatraju da moram živjeti, a ja, ja je…...puštam na slobodu nek' pripadne drugima, za mene nije.

A ipak sam učinila iskorak, otvorila sam sama vrata svoga kaveza jer mi se u misli uvukla jedna plava „knjiga“, tvoj diplomski rad, jedne subote dok brisala sam prašinu. I uzela ga u ruke, prelistala, pomilovala mu korice, a onda sam čitajući retke dozvala u sjećanje dane i večeri kad bi mi donosila svoje krokije da ih pregledam, ispravim, pa i prepišem. U kompjutor bih tada ubacila CD sa 150 najljepših klasičnih melodija i dok bi mi tijelom strujali Smetana, Brahms, Grieg ili Bach, tvoje su me rečenice, tvoje deskripcije, okretale ka prošlosti, srednjovjekovlju, Bujštini i njenim kostelima, Pietrapelosi, smaragdnozelenim šumama, vodi bistroj, mirisnoj…

Pa sam tako prihvatila poziv tvoga tate da dvije srijede lunjamo Istrom: Grožnjanom, Dragućem, Oprtljem, Humom, Čepićem (bujski). Pred svaku smo crkvicu zašli, čitali natpise o godinama izgradnje, zavirivali u ljepotu fresaka, sklanjali se pred vrelinom sunca u hlad ladonja. Tamo gdje bismo došli u posjed ključa ili su vrata bila otvorena ulazili bismo u polumrak sakralnih građevina i divili se potezima kista ili dlijetu i čekiću kipara. Sve je mirisalo na tamjan, cvijeće i paučinu. Obišli smo sve gradske lođe, zavirivali u potoke i potočiće tražeći srebro vode, presušili su. Dok su naši koraci odzvanjali prastarim uličicama obloženim kamenjem, skliskim od kiša i tuđih koraka, ja sam u zakutcima svoga uma tražila odjek tvoga smijeha, tvojih riječi. Sve teže ih dozivam u sjećanje, glas mi je tvoj sve dalji pa se zbog toga mučim, preslušavajući zvučni zapis tek jedne tvoje rečenice.Tvoj smijeh i tvoju riječ: „Reci nešto“. Iako imam samo te dvije riječi, dovoljne su za postavljanje startera na početak pa mogu lagano skliznuti u mantričnu svakodnevnicu. Bez toga ne bih mogla.

Dok auto je lagano klizio cestom ispod Učke, možda zbog teksta pjesme koju su izvodili Neno Belan i Massimo Savić, suze su zastrle pogled na plave obronke. Ni ovdje nisam bez tebe, u potpunosti si srasla s mojom nutrinom. I dok slušam riječi pjesme „…njeno su lice isprale kiše…“ ponavljam glave oslonjene o staklo: „Potrebna si mi Una, potreban mi je tvoj život, nepravedno je da sam ostala sama, nepravedno je da pogled na svu ljepotu prirode i djelo ljudi izaziva bol i suze, a trebao bi samo – osmijeh“.
(24. srpnja 2009.)

Mojoj Uni; mojoj jedinoj sreći i mojoj bezgraničnoj boli

„Kad ispustite čašu ili tanjur na tlo, začuje se glasan zvuk. Kad se razbije prozor, pukne noga stola ili kad slika padne sa zida, začuje se buka. Ali kad pukne srce, nastane tišina. Pomislili biste da će nešto tako važno napraviti najveću buku na cijelome svijetu ili da će se začuti neka vrsta ceremonijalnog zvuka poput udarca činele ili zvuka zvona. Ali ne, čuje se samo muk i gotovo poželite začuti neku buku koja bi skrenula pozornost s boli.
Ako i ima buke, ona je unutra. Vrišti, a nitko je ne može čuti. Tako glasno vrišti da vam uši odzvanjaju i glava puca. Otima se poput velikog morskog psa uhvaćenog u moru; zavija poput medvjedice kojoj su uzeli mladunče. Tako to izgleda i tako to zvuči, kao velika uhvaćena izbezumljena zvijer koja je zatvorenik vlastitih osjećaja. Ali takva je ljubav…. Divlja je i boli kao otvorena rana izložena morskoj vodi, ali kad se zapravo slomi; sve utihne. Vrištite samo iznutra i nitko vas ne može čuti.“(C. AHERN: „Da me barem možeš vidjeti“)
(1. srpnja 2009.)

Dođe mi… da iskočim iz kože, poznato, zar ne

itekako. I koliko sam se samo puta našla u toj situaciji? Kad ti se „tlak podigne na 200, kad ti para ide na uši, kad ti prijeti eksplozija“? Moja je mama poslije tatine smrti često znala rabiti termin: „Uhvatila me huja pa te zovem!“ Huja, iskakanje iz kože, eksplozija… velike riječi, a zapravo znače samo to da se ne znam nositi sa situacijom. Nekada, da, nekada, nekada PRIJE CRTE, to su s današnje vage prioriteta bile sitnice i hajmo reći, gluposti. Neispunjenje naših nada, ili samo svakodnevnog zadatka već je vodilo k tome. Poslije, POSLIJE TEBE sve ima drugačiju dimenziju pa i taj pojam. Uglavnom i jezgrovito, previše se toga skupilo pod kožu, a duh je krhak. Teško za izdržati i normalnijem, a kamo li takvima kao što sam postala.
Vrijeme ide, tri godine su za par dana, a ništa, apsolutno ništa promijenilo se nije. Što bi se i moglo? Što bi se i trebalo? Dan na dan, kamen na kamen, korak po korak…istome. I to me grize. Skupila sam mržnje, skupila sam bijesa, skupila sam jada, skupila sam nenadanja, skupila sam sveg tereta, a ne znam gdje je mjesto istovara. Vrtim se tražeći ga, vrtim se tražeći … smisao. Pa posegnula i opet za knjigom. Pa me dopala ruke stvarno dobra knjiga Terryja Eagletona „Smisao života“. Tanka knjižica, ali k vragu, bit se uvijek svodi na tanko. Jezgrovito. Lupilo me posred bijesa i mržnje, posred jada. Pa se načitala misli A. Schopenhauera, Nietzschea sve do „ludog“ (vrckastog?) Freuda i do kritike djela Becketta, Joycea, Sartrea. Jel' otjeralo bijes, jel' satjeralo u kut mržnju, jel' pojasnilo Godotovsko (ili godotovsko?) očekivanje pravde? Časti mi, je, donekle. Smisao, smisao, smisao…onaj prije i onaj poslije? Između „Hrabrih duša“ prije godinu dana koje su mi ulile u mozak nadu i „Smisla života“ gdje sve dolazi na svoje mjesto, jer nema dirigiranog, određenog, božjeg smisla. Sve jest u meni, neka bude i omeđeno općim, ali ja sam ta koja određuje smisao „Zašto“. I zašto je iznjedrilo zato. Moje. Nitko te nije uzeo meni, nitko me nije učinio nesretnom, nitko mi nije „odbrojao dane“, ništa nije bilo određeno jer nema „zašto“ jer nema ni „zato“. Razlika od životinja (na ovom stupnju razumijevanja istih) jest samo u saznanju našeg trajanja. Pa nas muči taj pojam. Pa tražimo bit.
Una, Una, Una…… ime tvoje već je sveto, Una, Una…. o tome nismo nikada pričale. O bitku, o smislu. Živjela sam bez saznanja i bez potrebe o saznanju, lelujajući od tvoje škole (fakulteta) do prljavog posuđa. E, ali nisam znala, vjernicima usprkos, da je Stvoritelj imao taj dan kad je stvarao svijet odnosno svoju kreaciju (zar smo haljina samo?) loš dan. Ili izvrnut smisao za humor ako nas je stvorio na svoju radost. Baš!
Iskačem, definitivno.
(26. lipnja 2009.)

Patetika

Jedan sam dan na internetskoj stranici čija sam korisnica, pročitala između ostalog riječi jedne osobe koja je napisala da ne čita blogove korisnica jer su uglavnom patetični. Treba reći da na toj stranici ima jako puno korisnic(k)a od kojih također jako puno njih ima svoje blogove. Neke, koje sam posjetila, zbilja ne bih mogla okarakterizirati patetičnima jer su teme njihovih blogova implicite nepatetične. Nemogućnost patetike. Druge se bave sobom i svojim preokupacijama i koliko ih god čitala ne bih u njima pronašla patetičnosti. Možda mrvicu, no ako me ne zanimaju, preskočim.
No, pročitavši takvu karakteristiku ipak sam se zapitala ima li na ovom blogu, u mojim riječima, u mojim opisima osjećaja, patetike? Na takvu su me sumnju prvi puta ponukale i riječi (zapravo njihov smisao, između redaka) jednog od posjetitelja ovoga bloga, koji je ovdje ostavio svoj trag. Oduvijek su me zamarali ljudi skloni patetici, a i sama sam pazila da ne padnem pod njezin utjecaj. A opet, kako se oduprijeti ako bi me nešto vuklo?
Općenito patetika u smislu uzvišenosti, odnosila bi se prije svega na čovjeka strastvenog, punog zanosa, dostojanstva koji je dirljiv u govoru i osjećajima; no u krajnosti se radi o izvještačenosti ili grandomaniji.
I dok sam tako „lutala“ ovim blogom i čitala svoje riječi, osim bola kojega su ponovno izazvale slike stvorene riječima, patetike nisam našla. Iz jednostavnog razloga što bol, što tragedija, što gubitak smisla, što beskrajna ljubav prema tebi mila, ne mogu i ne smiju biti patetični. Kad u bilo koje doba dana ili noću, kad me probude jezivi sni za koje bih željela da su samo noćna mora, a ne svijest o stvarnosti, osjetim da me istina i strava preplavljuju na način da se nešto u meni počne nadimati poput balona, biva sve širim, prijeteći da se raspukne, i onda….kroz usta jauk, na očima suze….je li to patetika? Samo onaj tko poznaje to stanje, može prodrijeti u smisao mojih riječi, tankoćutno, osjećajno, prepoznatljivo i prepoznati sebe sama. Onaj tko to ne poznaje neka doživljava opise kako god želi, pa i patetično. Zanimljivo bi bilo u tom kontekstu spomenuti i riječi gore navedenog posjetitelja ovoga bloga koji je nedavno počeo rabiti posebno tankoćutne opise osjećaja spram okoline, ljudi i života. Patetika? Ne! Spoznaja tragedije, spoznaja boli, spoznaja besmisla, spoznaja kraja.
Kad kažem da ti dajem svoje srce, kad pišem da me obasipa kiša ljubavi spram tebe, kad te tražim i nenalazim u svemirskim dubinama, to nije patos, to je očaj izgubljene mene.
Tek onaj kome nije uzvraćena ljubav, može o ljubavi pisati, tek onaj koji duboko proživljava osjećaje, a ne može ih izreći, može iste slikati, tek onaj tko je doživio ovakvu tragediju gubitka može pisati i raditi što hoće. Jer samo takav razumije.
(20. lipnja 2009.)

I u snu znam

Noćas si mi došla u san. U ovih, gotovo tri godine, ovo je tek treći puta. Ne znam bih li poželjela da to bude češće ili ne, jer se jutrom poslije osjećam još teže, bolnije. Ono što razlikuje ovaj san od ostala dva je to da nisam sanjala da je kao ranije, da si živa, ne… sanjala sam da sam nešto tražila i naišla na neku minijaturnu sličicu na kojoj si bila. Milovala sam prstom tu sliku znajući da te NEMA, a onda je prislonila na usne i ljubila te, ljubila ti cijelo lice, onako kako to radim po danu. Samo to. Ujutro nisam mogla oči odmah otvoriti, bile su slijepljene suzama.
Una moja, tako mi je teško živjeti bez tebe.
(7. lipnja 2009.)

Darovi iscjeljenja

Sjećam se dok sam još radila u Novigradu, da bih kao jedna od pet pravnika koliko nas je tada živjelo ili radilo u tom prelijepom mjestu, često znala pomoći mojim kolegicama i kolegama u rješavanju pravnih pitanja. Bila su to posve druga vremena, kada se usluga nije mjerila novčanom protuvrijednošću, kada se priskakalo u pomoć samo zato jer se nisu imali kome drugome obratiti za pomoć, a ja sam bila blizu i bila sam baš „njihova pravnica“. A onda bi me netko od njih dočekao na busnoj stanici prema Umagu s kakvom boršom špinata s kampanje, kakvim buketom jorgovana ili jasmina u ruci, tikvicama ili graškom. Bio je to plod njihova truda, njihov izraz zahvalnosti. Bili su to dobri ljudi, dobre osobe, ne suviše rječiti, naučeni na trud i muku, ali u njihovim bih očima i nutkanju : „ Nu, zami…“ vidjela blagost i pitomost sela i gradića iz kojih bi se spuštali ka moru, na delo.

Sada, od kako te nema, moje kolegice i prijateljice često mi nose darove. Ja im ništa ne činim. Nisam lijena ali nemam volje zagristi u bilo što, ne želim svoje slobodno vrijeme dati bilo kome osim tebi, ne želim te stavljati u nikakav red čekanja, ti si jedina, ti si ispred svega i svih, ti si moj početak, moje trajanje i bit ćeš moj kraj.

Isto tako mi je znano da su svi ti darovi samo odraz ljubavi spram mene i nemoći spram moje boli. Uglavnom su to žene, većina ih je majki. Marina mi donosi naušnice, Đurđica cvijeće, (bijelo je za tebe, ostalo za mene), Mira svoje najljepše ruže, Slavica mirise, Danica šalove, druga Mira gljive, tikvice, Sanja trešnje….. vidim im po očima da mi žele umanjiti muku, kao da živimo davno u prošlosti kad darovi su imali poruke.“Evo ti tikvice ili trešnje…jedi ih, skupi snage, možda će onda manje boljeti“, „Evo, stavi miris ili šal ili naušnice, ogledaj se u ogledalu, žena si, moraš shvatiti svoju snagu u kosi, u koži, u pojavi“. Ja im zahvaljujem, ne za dar, on je predmet; već za želju, za namjeru, za suosjećanje, za solidarnost. Solidarnost, da. Solidarne su, kao što živa bića jesu i trebaju biti, ne kada je sve divno i krasno već kada nešto krene po zlu. Tada se pruža prijateljska ruka, tada se daruje jer u našim genima stoluje naš predak, naš iskon i tek u boli vraćamo se generacijama unazad, u prvobitnu bol, kada riječima se nije dala opisati, već se nosila u sebi; vrteći se u krug poput derviša ili šamana u plesu, do ekstaze, do kraja, do iscjeljenja….Kad bi u otpalom listu ili očima srne prepoznali duh svoga djeteta, u vlatima trave što dodiruje lice osjetili njihove ruke.

Žene. Majke. Darove mi nose, stvari, moći, nutkanja iscjeljenja. A moje je tijelo preslabo i noge nesigurne, ne mogu se pridići, ne mogu se uspraviti, ne mogu zabaciti ruke, zatvoriti oči, isprazniti mozak, uputiti misao kao zraku sunca tebi i zavrtjeti se. Vrtjeti se ukrug, zazivajući tvoje ime, spajajući se s tvojim duhom, do konačnog pada, do konačnog iscjeljenja ili svoje željene smrti.
(2. lipnja 2009.)

Boli.....

Moj je pogled na tvoje lice omeđen poznatim fotografijama i slikama koje su mi urezane u um. Nikada više novih. Nikada više s promijenjenim crtama lica. Nikada više s kosom neke druge boje. Nikada više s prvim borama. Nikada više s novim osmijehom.
Što imam, imam. Ne mogu čak niti zamišljati, stvarati drugačije.
Svakog mi trenutka pogled slobodno pada na policu, na okvir, na tvoje lice u okviru. Znano. Vječno.
A onda opet odem do nečije druge stranice i tamo te nađem. Tvoje fotografije. Ti si. Jedino mi one nisu poznate. Nije ih bilo prije. Bol me dodatno udara posred srca (ima li ga više?) dok ih prenašam u svoje datoteke. Ruka drhti. A tamo, u onom čvoru iznad želuca, u onoj praznini, stvara se i preplavljuje me novi val tjeskobe.
Kao da se sve opet ponavlja ispočetka. Kao da te ponovno upoznajem.
Dodatna je bol nesnosna. Neizdrživa. Ne mogu čak ni plakati. Samo boli, boli i opet bih udarala glavom o zid, da glave nestane, da boli nestane.
(22. svibnja 2009.)

Zar samo to još imam ?

Bojim se paklenog dna srećo moja, ljubavi moja, kćeri…. strepim i od nagovještaja samo: snenosti, dnevnih trenutaka kao s filmske vrpce, glavobolja, suza koji su mi stanjile kožu kapaka pa se crvene, svrbe i peku; bojim se da ću potonuti i neću se više moći uspeti uz zidove, a opet, pitam se nije li moje mjesto tamo, zauvijek. Teško je živjeti na taj način; željeti se pokopati kraj tebe, a živjeti stvarnim životom. Moji su dani poput ljuljačke; sad sam dolje, pa se penjem, pa opet padam.

U toj zaljuljanosti ne znam više odrediti stvarnost od tlapnje, san od jave, svoju stvarnu želju, ali znam da se od paklenog dna još više bojim da te ne izgubim. Mudri su ljudi odvajkada govorili da vrijeme liječi, da odmak oporavlja, da protjek vremena priziva zaborav, a ja, ja se eto bojim da ću u stalnom osvrtanju završiti kao Orfej, vidjeti te i ponoviti, a onda izgubiti.

Pred spavanje, kada mi uđeš u misli, kada te slušam kako dišeš i kad ti začujem glas, tjeram rukom utvare kako bih mogla zaspati jer sutradan moram biti spremna za posao. Kad mi jutrom mahneš rukom, odmakneš mi kosu s lica i prisloniš svoj obraz mojim usnama, tjeram ti miris jer radni je dan, a ljudi bi me mogli vidjeti uplakanu; kad ranim popodnevom hodaš uz mene putem kući, brzam jer mi noge postaju slabima, kad se uspnem do pred vrata stana i zazvonim, a ti mi otvoriš vrata, moj pozdrav tvom tati te prikriva; sakrivam te pod nevidljivim plaštem, a izgovorene rečenice sve češće poprimaju zvuk nekog od likova pozornice: „Dobar dan, kako si!“, Je si li napravio ono što si trebao“… Tko je to rekao, gdje sam to gledala? A ti iza i ispred i u meni, sakrivena.
Zašto, zašto, zašto…… zašto te ne otkrijem posve, da te vidim jasno na svjetlu, da postanem ti, da budemo dolje, da se ne budim, da ne moram birati. Bojim li se Orfejeva usuda?

A potom me novi strah odvlači do ormara, zavlačim ruku na poznato mjesto i izvlačim dragocjenost, zamotanu u papir. Stavljam je na posebno mjesto za kasnije. Za samost. Za bol. Za jad. Za vrisak.

Odmatam je, odmatam tvoju kosu, stavljam je u ruku i ljubim je kao što bih tebe stvarnu. I milujem je kao što tebe želim. Puštam da mi svila klizi niz prste…. Zar samo to imam Una? I da je nisam ostavila prije 17 godina kao uspomenu jer me podsjetila na nečiju drugu kosu u roditeljskoj kući, sad ne bih imala ni to. A sve manje imam; tvoje su fotografije stalno u istom broju, tvoju odjeću ne mogu gledati, toliko me boli zamišljeni oblik, tvoja se slika ustalila, a ja poput gladnog psa grizem samu sebe.

Grizem i derem vlastito tkivo, zarivam zube u tuđu budućnost, u godinama što me mimoilaze vidim tvoje promjene, opažam novu zrelost u hodu mladih žena i odvraćam pogled s tuđih trudničkih trbuha.

Budućnost mi je izmakla, stala sam zajedno s tobom, okrenula ključ, spustila se na koljena. Tamo gdje sam i saznala i tamo gdje je sve započelo.
(19. svibnja 2009.)

Da se nismo sreli

one tople, proljetne večeri prije….37 punih godina, u Ljubijskoj ulici, u Dubravi, u Zagrebu, tvoj tata i ja, ne bi te bilo, takve kakva si bila i kakva si ostala još u meni, niti bih osjećala takav jad i bol. Na današnji dan, tvoj tata i ja potpisali smo da ćemo biti zajedno, pravno smo legalizirali tek -ljubav.

Pamtim te subotnje sate, pamtim svaku minutu toga dana, 30. travnja 1977. Ali drugačije mjesto u mom srcu i sjećanju izaziva upravo večer prvog susreta. Sada, kada zatvorim oči i prisjetim se momenta našeg prvog susreta imam tebe pred očima; pomalo drsko lice iza čije se površine ipak krije nesigurnost, a ne bahatost, fini profil sa ljupkom i mekom linijom nosa i korijena obrva, sigurnost u rečenicama prvog susreta, lagana nestrpljivost pokreta … imam te u tadašnjem njemu, prije svih tih godina. Bi li se u kasnijim godinama svojega života i dalje manifestirala kroz njega, ne znam i nikada neću saznati, tvoja mi je budućnost iskliznula iz života i stvarnosti, mogu je tek stvarati imaginacijom, prateći životni tijek tvoga tate.

Tvoj tata i ja danas ćemo možda otići u neki od restorana u okolici, možda sjesti za stol, naručiti i jesti, a ti ćeš lebdjeti između nas dvoje kao najjača spona, jača od svih naših godina „scila i haribda“. Nećemo se prisjećati tog proljeća '77., nećemo se prisjećati naših nesigurnih koraka u zajedništvu, naših udaranja u vlastite iluzije i krivih pretpostavki, zrenja, kompromisa, zajedničkih odluka, konačnog shvaćanja zajedništva. U svakoj našoj riječi, u krzmanju prije početne rečenice, osjećat će se bolno samo tvoje odsustvo, naš pravi prsten, naš jedini zavjet.

Što me baš njemu privuklo, što ga je baš k meni privuklo, jesu li se nečiji budući životi, nečije budućnosti već tada rodile, prepoznavši u meni i njemu, sebe? Ovo mi se pitanje počesto znade uvući u misli jer niti je on bio moja, a niti ja njemu, niti prva, a niti jedina ljubav? Zašto baš zaustavljanje u toj vezi kad bilo je interesantnih bljeskova sviđanja, ljubavnih iskrica prije i između naše veze. Ovo između, razdoblje je kad smo prekinuli i iako je sve ukazivalo na pametan potez (i sad bih rekla da smo karakteri koji se nikako ne slažu), nešto, NEŠTO nas je vuklo i povuklo ponovno u zajedništvo. Koliko sam samo puta u ovih 2 godine i 10 mjeseci požalila što se to tako zbilo, što smo se vratili jedno drugom, što se nismo udaljili i možda nikada više vidjeli, jer sam samu sebe uvjerila da se ovo ne bi zbilo, jer i ti ne bi bila.

Sudbina, slučaj; slučaj, sudbina….. tko je preo tanke niti budućnosti i usuda? Jer da bi ti postala i bila ti, on je morao biti i ja sam morala biti. Samo smo nas dvoje na svijetu mogli stvoriti tebe. Samo si ti na ovome svijetu mogla nastati u nama.
Onog jutra kada sam trebala otići nekom drugom i kad je dan započeo novom radošću, slučaj ili sudbina doveo je tvoga tatu ponovno i opet k meni, moja je neodlučnost prevagnula, a nisam ni znala da sam tada po prvi puta pognula glavu pred sudbinskim udarcem koji me čekao za 32 godine. Usud mi se spremao, bol me čekala, jad me zvao, a ja, ja ga nisam ni slutiti mogla. Da sam mogla, bi li odlučila drugačije?

Drevnim se Grcima sudbina javljala u vidu triju sestara:

Clotho, koja je prela ljudske sudbine;
Lachesis, koja je mjerila duljinu niti i
Atropos, najmanja ali zato najmoćnija, koja je po hiru presijecala nit

Koja je od njih tada stala uz mene i donijela (moju) odluku?
(30. travnja 2009.)

Una, Una, Una......

Je li zbog toga što se nemir uvukao u proljeće, je li zbog toga što mi je pramenje proljetne magle zastrlo pogled, tek u bijelim glavicama tratinčica, putem kojim svakodnevno hodam prema kući, sve češće vidim tvoje sretno lice, dok bila si još djevojčica. Okupana proljetnim suncem, uz more, na livadama Kanegre, s Lanom. Boli me pogled na tvoju plavu kosu, tvoj djetinji smijeh mi para mozak, glava mi postaje težom, ne usuđujem se podići pogled i susresti se s nečijim tuđim očima. Previše si u mojima, bojim se da ne nestaneš u njihovim.
Nije me briga čude li se građevinci koji privode kraju gradnju novog bloka kad me vide kako hodam mrmljajući….tek mantram da ne vidim nikoga poznatoga, tek se nadam da je tih 15 minuta samo naših, ali svaka prečica puta, svaki dio parkirališta me podsjeća na zajednički hod, bilo prema Domu zdravlja ili centru grada.
Koliko će još trajati umiranje? Koliko nestajanje? Tvoje, a sada i moje?
Istina je u riječima pisca: „A onda počinje umirati i vani, i na mjestima na kojima nikad nije bila, u glavama ljudi koje nikad nije vidjela. U glavama koje su se okretale, od srama, od straha od zaraze, od kukavičluka. U glavama u kojima je porečena i tiho ubijena. No prije svega umire u nama. Tamo gdje je zamišljena tamo mora umrijeti. No nemoguće i bit će nemoguće ne misliti je. Zbog toga na kraju više neće biti mjesta na kojem nije umrla. Tek je počelo. Ostao joj je najmanje još jedan život.“
Moj život.
(11. travnja 2009.)

Kad bih mogla ispraviti

I još su mi se urezale u pamćenje neke Thomeséove riječi: „Htjeti ispraviti kad je već prekasno. Htjeti ispraviti zato što je prekasno“. Nešto je o tome govorila i Mirjana Krizmanić u „Tkanju života“, u smislu, kako je smrt bliske osobe strašno iskustvo i radi toga što smo zapravo shvatili da više nikada nećemo moći ispraviti pogreške u odnosu spram te osobe.
Čovjek sam. Sklona pogreškama. Lošim procjenama. Naglosti. Iako me donekle usmjeravao odgoj kojega sam dobila kao i kasnije kulturološke navike, još uvijek sam se znala zateći kako reagiram na način koji me kasnije vrijeđa. Koji me posramljuje. Koji nanosi bol drugome. Nije mi nikada bilo teško izreći riječ „Oprosti mi“ iako mi je istodobno bilo glupo tražiti oproštenje za nešto što je učinjeno s namjerom. Ne vjerujem da nema namjere. Možda malo ishitrenosti ali je bitna namjera. I kako najednom pobiti postojanje namjere? Bi li to značilo da sam u trenutku nanošenja boli i uvrede nekome, reagirala bez „pameti“, bez razmišljanja? Zar bi mi bilo lakše oprostiti sebi?
Muči me ta pomisao. Sve više i više. I kako vrijeme odmiče, kako spoznaja o tome da te nema i da te nikada neće biti biva sve istinitijom i postojanijom, muke se povećavaju. Stid me obuzima, sram me guši, a moju riječ „Oprosti mi“, ti više ne možeš čuti.
Zašto sad to? Znam, jer je prekasno, jer ne mogu ispraviti.
U mislima si mi neprestano, neprestano prevrćem po našim zajedničkim danima. Ja, tvoja mama i ti, moja kći. Ja, kao odgajateljica, ti kao dijete koje odgajam. Svojim si ponašanjem bila u granicama normale. Možda malo mirnija izvan doma, ali u svakom slučaju, složila bih se s konstatacijom da si bila uljudno dijete, a kasnije uljudna djevojka i mlada žena. Pa ipak, ponekad, uslijed životne žurbe, nerazumijevanja, nemanja sluha za nečije probleme ili pak volje da se poslušaju tuđe priče, ta uloga majke – odgojiteljice – jačega, bila je ispred drugih. Pa je ponekad „proradila“ ruka, a ponekad riječ. Teža. Kako vrijeme odmiče, ta ruka i ta riječ sve više dobivaju na težini.
Sada Una, u ovom trenutku, želim ti reći, i željela bih svom silinom svoje ljubavi da riječ prodre do tebe, ne znam kako, ne znam ništa, ali bih to voljela, želim ti reći da me svaka tvoja suza izazvana tom mojom riječju, tom mojom rukom koja ti je zadala udarac, peče i boli, razdire mi utrobu, zamućuje moje oči. Zapravo, svega toga je bilo malo, zapravo bi mi čak i mnogi dječji pedagozi sugerirali da je ponekad najučinkovitija pljuska kao kazna, kao oruđe za pamćenje, ali me to sada previše boli. Boli me sve više ona pljuska koju sam ti dala zbog neposluha da odeš u gradsku knjižnicu i vratiš lektiru kako ne bi kasnila, a kad su te sestrična i prijateljica posjetile, istoga si dana otišla u tu istu knjižnicu jer su i one išle, i pritom dobrano zakasnila na engleski. Nisam željela čuti tvoje objašnjenje zašto nisi poslušala mene već njih, zašto si dopustila kašnjenje na nastavu radi tvoje loše organizacije, već sam postupila po načelu prava jačega i pljusnula te. Okrenula si se i otrčala u školu, a ja sam, iako to nisi vidjela, ostala iza zatvorenih vrata i plakala, ljuta na sebe, ljuta što sam se dala izazvati glupošću i ljuta na svoju reakciju. Svaka me tvoja suza razdirala, još od tvoje najnježnije dobi, pa ipak, ponekad me ta moja koleričnost znala iznenaditi. Neugodno. Oprosti mi milena, oprosti mi što sam te pljusnula, tako mi je žao. Mogla sam to riješiti na drugi način, zašto je to uopće bilo važno?! Oprosti mi Una što sam te udarila kada si markirala na kraju osmog razreda (makar i danas znam da nije bilo svrhe), ti me udarci bičuju svakodnevno sve dok mi koža ne pukne i krv prsne. Iz srca, iz duše, iz uma. Zašto je to bilo važno? Oprosti mi ljubavi na svakoj riječi koju sam ti izrekla povišenim tonom, oprosti mi na svim riječima kojima sam te htjela poniziti, pokazati ti pravo mjesto, mjesto slabijega. Zašto je to bilo važno? Što mi je to značilo? Što sam time htjela pokazati ili dokazati?
Znam da me ne možeš čuti, znam da ne možeš vidjeti kako me suze i jad guše, i znam da to sve više nije važno, sada više ne, ali otpućujem svoju molbu za oprostom put svemirskih prostranstva, vičem na sav glas: „Oprosti mi Una, oprosti mi kćeri, oprosti mi moja ljubavi na svakom mom krivom potezu, na svakoj ružnoj riječi, jer ne mogu to podnijeti, jer me boli svakim danom više i jače. I jer te nema.
(7. travnja 2009.)

I još jedna asocijacija

Kaže u svom (antologijskom) Rječniku stranih riječi, njegov autor Klaić: asocijacija jest (i) povezanost među pojedinim odvojenim predodžbama uslijed koje jedna predodžba izaziva drugu. O da, o da! Igri asocijacija sam te počela učiti Una već zarana, kako bi bolje pamtila pojmove ali još i više, njihovo značenje; igrale bismo igrice koje su nas zabavljale, smijale bismo se ponekad čudno ili krivo posloženim predodžbama koje su jedna uz drugu budile asocijaciju na treću. A služilo je svrsi. I kao odrasla, znala bi prizvati asocijacije kako bi došla do pravoga pojma, a onda ga i upamtila. Ta igrica ti je pomagala u učenju kroz cijelo školovanje, a meni još i danas.
No ova posljednja, teža je od spomenutih, razigranih, onih koje su služile u druge svrhe.
Ove je godine nekako proljeće kasnije započelo. Nije zima bila toliko hladna, koliko se priprema proljeća odužila. Pa su prošli veljača i ožujak, a još uvijek smo palili peć i još uvijek su bile čizme na nogama. A onda jednog jutra, radnog jutra, u ušima mi je zazvonio dragi zvuk. Proljeće je stiglo. Jer lastavice su stigle. Iako sam bila u žurbi kao i svakog jutra mog radnog vijeka ( pa znaš me?) posvetila sam malo trenutaka da ih obuhvatim pogledom, da mi uđu u srce. Cvrkutale su onim svojim visokim tonovima, okretale se u zraku, jurcale…… a lepet njihovih krila, i nadasve njihov cvrkut probudio je asocijaciju na isti zvuk prije….. gotovo 27 godina.
Koper, 28. srpnja, godina 1982. Moj odlazak u koparsko rodilište u podne; misli jurcaju, u meni strepnja, u meni strah od nepoznatog, od bola, od neizvjesnosti. Kako će sve proći, kako ću podnijeti taj najveći trenutak u životu žene, kako će to biti postati mamom? Koga ću roditi, kako će izgledati poznato-nepoznati stvor, dečko, cura…? Teško i sparno poslijepodne, a onda pred večer kad je počela jenjati teška vrućina, a moje tijelo potresati iskonski bolovi, uho mi je začulo njihov cvrkut kroz prozor rađaonice. Sve je ukazivalo na njihovu radost i sreću životom, postojanjem, ljetnim predvečerjem…. mračilo se, spremalo se najvažnije, sve se spremalo na tvoj dolazak, a one su mi olakšavale stanje.
Kako sada, kako se ovih prvih i pravih proljetnih dana opet njima radovati, opet uživati u njihovoj neobuzdanosti, kad sve je mračno, kad sve je mrtvo, kad ne postojim s ove strane? Sve moje radosti, svi moji trenuci životnosti postali su zapretenima, a ovakve asocijacije bude dodatnu bol jer sve je još živo pred mojim očima, kao i strašna istina.
Kako da utišam zvuk njihovog glasanja, kako da ubijem sjećanja na lijepo i radosno jer sve se okrenulo za 180 stupnjeva? I dok sam kratka popodnevna drijemanja posve ukinula pa i pod cijenu premorenosti jer nisam se više mogla nositi s buđenjima i još jednim udarcem posred srca ( jutarnja nisam mogla izbjeći) na ovu prirodnu pojavu nemam utjecaja.
Bojim se trenutaka daljnjih asocijacija, njihove povezanosti sa srećom i ljepotom, a još više njihovog ubijanja. Na kraju; nakon trenutaka iracionalnosti, snova i zaborava ostaje stvarnost; teška, mračna, bolna. I tako neprestano, sve dok ništa ne preostane.
(6. travnja 2009.)

Samuel Johnson:“ Cijeli se život sastoji od nastojanja da ne mislimo na smrt.“

Interesantna i nadasve istinita misao. Iako u trenutku rođenja počinje i naš put prema smrti koja je neupitna, i ako u životu ništa ne moramo, umrijeti moramo. Istodobno, ne poznajem gotovo nikoga, pa niti ja ne činim izuzetak, koji ne strepi pred tom činjenicom i koji odbija prihvatiti tu neupitnost. Međutim, teško mi pada ta posvemašnja šutnja okoline, prijatelja, rodbine i poznanika kad se radi o tebi. Teško mi je pao početak telefonskog razgovora od prije nekih mjesec dana kojega sam vodila sa svojim bliskim rođakom iz Zagreba. Tatinim bratom, svojim stricem. Tim više što su se u njegovom životu desile dvije smrti, dvoje mu je djece umrlo, dva sina više nema. Jedan u nježnoj dobi, a jedan nešto oko 30-te. Zato su me i neugodno kosnule dvije stvari. Prvo to da se nije nikako javljao od moje tragedije, a kad je to učinio bilo je to iz čisto sebičnog razloga, da me opet „ispreskače“ svojim molbama da mu nešto pravno rastumačim kao što sam i ranije znala biti njegovom odvjetnicom, po potrebi. Drugo, a to mu neću doista moći oprostiti jest to, da sam na njegovo prvo i uvodno pitanje kako sam, odgovorivši da si može misliti kako sam, s notom nervoze u glasu konstatirao: „Pa znam što se desilo, poslali smo vam brzojav“ i odmah krenuo na propitkivanja o svom problemu. Pristojno odslušavši dio pitanja i davši odgovore, obavijestila sam ga da me razgovor zamara, da nisam zainteresirana i uz pozdrav se oprostila od njega ne davši mu priliku da se opravda. Možda bi se i opravdao ali nisam imala volje slušati bilo što. Možda sam ispala bezobraznom i nekulturnom ali me nije briga, ne mogu više podnositi takvo ponašanje. Smatram da imam pravo tako reagirati jer si mi prevrijedna, predragocjena, a da bih mogla razgovarati na taj način, a da bih i događaj i tebe mogla zanemariti.
Dešava se to u komunikaciji i s drugima. Posvemašnja šutnja, kao da će se zaraziti tuđom smrću. Dobro to objašnjava Raymond Jr. Moody u svojoj knjizi: „Život poslije života“. On kaže: “Ali unatoč tome što nas smrt silno zanima, većini od nas teško je o njoj govoriti. Tome su u osnovi dva razloga. Prvi je prvenstveno psihološki i kulturni: smrt je tabu tema. Osjećamo, naime (ponekad samo podsvjesno) da nas čak indirektan dodir sa smrću suočava s predodžbom o vlastitoj smrti. To nam je čini bližom i zamislivom. Osjećamo snažnu nelagodu…. Većina ljudi kad razgovara o smrti nju mentalno i predočava, a to ih dovodi u situaciju suočenja s neizbježnošću vlastitog odlaska. Stoga, da bismo prištedjeli sebi tu psihičku traumu, izbjegavamo razgovor o smrti.
Međutim, smrt je za mnoge ljude tako neobjašnjiva, zastrašujuća i tako neprihvatljiva da potiskuju svaku svijest o njoj. To može ići tako daleko da odbijaju svaku pomisao o smrti svojih bližnjih, o smrti roditelja ili prijatelja, odbijajući govoriti ili misliti o bolesti, starosti ili umiranju – čak i onda kad su one već svima vidljiva stvarnost.“ Takve reakcije neprestano doživljavam, a najviše me vrijeđaju one, moje uže rodbine. I tako ostajem sama sa sobom, nemam zapravo s kime podijeliti svoja razmišljanja pa na kraju krajeva, niti svoj očaj, svoju tugu i jad. U potpunosti si se preselila u mene, u moje misli, ispunivši me u potpunosti. U meni nas dvije komuniciramo: pričamo, svađamo se i smijemo se. U mojim je mislima tvoja vanjština i tvoja nutrina. Moje još jedno ja, postala si ti.
Sve više se nalazim u Thomeseovim riječima (iz Djeteta sjene):
“Svijet se počeo sastojati od mjesta na kojima te nema, vrijeme od trenutka bez tebe…. Naš svijet postao je unutrašnji svijet. Tamo čuvamo ono što vani više nema pravo na postojanje. Sve više onoga što tražimo nalazi se samo u našim mislima, a ne više u svijetu oko nas. Postala si izmišljotina. Nema te nigdje, jer si posvuda. No jesi li? Ili smo sveprisutnoj odsutnosti samo nadjenuli tvoje ime?... Nikada nećeš biti netko drugi, nikada se nećeš moći izbaviti iz mojih misli. Zauvijek sam te smjestio ovamo, među kulise našeg obiteljskog kazališta…..
…… Zovu, sve nas vrijeme zovu. Ne javljamo se. Ne postoji nitko tko nam može reći ono što želimo čuti…. Što se više govori, više raste nerazumijevanje. Šutnjom bušimo rupu u zidu riječi, kroz koju možemo disati…..
….. Sad kad mi je oduzeto najdraže, postao sam neranjiv. Osjećaj mi je istrgnut iz šaka. Jednostavnije je mrziti ljude nego morati s njima živjeti. Ako je istina da katkad umru pogrešni, znači da bi drugi trebali biti mrtvi. Jako mnogo njih, ako ne i svi živi, postali su nam nepodnošljivi. Ubijaju vrijeme u našoj nazočnosti, prosipavaju život pred našim očima….“
Točno tako. Htjela ne htjela, takvim reakcijama okoline još više sam se povukla u sebe, kad me netko i upita (velika rijetkost) nešto u svezi događaja ili moga stanja, sve više primjećujem da se u toj priči gubim. Vjerojatno je da je sve veći vremenski odmak od događaja koji se, preselivši se u mene, izgubio svoju stvarnost. Tako će se i nastaviti. Ljudi će još manje pitati, u te tri godine nečije se dijete rodilo i kreće poslije jaslica u vrtić, već je i prilično samostalno, a meni se tih 3 x 365 dana čini kao tren. Zastala sam tada u vremenu, svi kasniji događaji kao da se i ne događaju, nastao je neki kratki spoj u mojem hodu s vremenom. Vrtim se u krug; htjela bih razgovarati, a s druge strane, više nemam što reći. I opet Thomeseova misao: „Život nam se zaklopio kao knjiga iz koje smo čitali. Sad kad smo je ponovno uzeli u ruke, ne možemo više pronaći stranicu na kojoj smo stali“. Izgubljena, izgubljena sam u vremenu i u stvarnosti.
(23. ožujka 2009.)

Sjena i ja

Kako je samo Thomese upotrijebio prave riječi: „Dijete sjene…..“. Sjenom si postala …. Sjena i ništa više.
Sjedim za stolom sama jer tvoj je tata zakratko otputovao. Kažu da je samoća najgora bolest no ubrzo ću opet imati društvo, kad se on vrati, no već sam shvatila da sam oboljela od bolesti samoće. U trenutku kad si napustila ovaj svijet i mene, ostala sam posve sama. Sama sam al' ispunjena tobom, dišem s tobom, postojim s tobom. Sjedinjene u potpunosti, a ipak, to jest bolno, to jest drugačije. I onda, vjerojatno zbog tišine u stanu i neopisive čežnje za tobom, moj te um materijalizira. Pa stojiš na vratima između kuhinje i hodnika. Svjetla ti se kosa spustila previše niz ruke (zar je pamtim kad je bila najduža?) i stojiš dugo. Predugo. Tek sjena jer boje su nejasne i ne mogu ih pojačati u nikakvom kompjutorskom programu. Ustajem i postavljam stolnjak na stol. Za dvoje. Za dvije. Tanjur svoj i tanjur sjene. Sjedamo zajedno. Ja si ovlaš stavljam hranu na tanjur, osjećam gorkost u grlu i slanost na licu, nisam gladna. Oh, stavljam i na tvoj tanjur ono što voliš. Danas ti moje misli spremaju krumpir u bešamelu. Postavljam zdjelu samo za tebe, pred tebe. I bocu coca cole i čips i sve one slične gluposti čije je mjesto u smočnici prazno pa kad uđem u nju, njihova mi se praznina kao iver zarije u oko. Nejasni su rubovi. Sjene su blijede. Nutkam te i gledam u safirno plavilo tvojih očiju. Boja im je jasna dok lice nije, blijedo je i čas nestaje čas se opet pojavljuje. Pitala bih te nešto, pričala bih s tobom, mamila bih smijeh iz tvoga grla ali se riječi svode na isto, na stalne riječi već treću godinu. I opet samo pitanja: „Zašto?“ i „Kako?“ i opet mi ti, tvoja sjena odgovaraš „Tako je moralo biti, stvarno mama, ali ne boj se biti ćemo zajedno, pa znaš…“ Ne znam ja ništa, sve je to plod mojih želja; sva maštanja, sva pitanja i svi odgovori. Znam samo to da sam jedva dočekala da ti tata ode da budemo same, da glasno ti govorim, a pri tom se ne trebam bojati hoće li me netko drugi čuti. A sada, dok smo same, bol se samo pojačava jer se stvarna samoća ogoljela u potpunosti. A i stoga što i sjene imaju svoje trajanje, tu su samo da opet nestanu i ne mogu te zadržati, bojim se, poludjet ću. Bojim se svoga uma koji te stvara, koji nam nameće postojanje i koji nam određuje trajanje. Jer um mi je hitar i već mi nameće nešto drugo, neka vrata, neki izlaz. Knjigu, pranje posuđa….., a jedva sam čekala da ostanemo same i zašto opet bijeg? Jer mi sjena nije dovoljna? Jer mi ruke, dok posežem željom prema tebi, u konačnici ostaju praznima? Drhte od onog dana proživljenog šoka, od nemoći i neostvarenih želja: da te pomilujem ili da tom istom rukom iščupam srce onom koji te pretvorio u sjenu.
Srećice moja, ljubavi moja, živote moj…. tvoja je mama beskrajno nesretna, tvoja je mama izgubljena u ovakvome životu, tvoja mama ne zna kako ograničiti silinu ljubavi prema tebi, kako stati na crtu…. jer tvoja mama ne zna više živjeti.

(9. ožujka 2009.)

Zar samo puko preživljavanje?

Posljednjih dva - tri dana pod snažnim sam dojmom upravo dočitane knjige nizozemskog autora P. F. Thomésea „Dijete sjene“ ali i razgovora novinara D. Mandića s poznatim publicistom, novinarom, književnim kritičarom, piscem… elokventnim Igorom Mandićem u svezi upravo objavljene knjige „U zadnji čas“. Prvu sam knjigu, „Sebi pod kožu“ „progutala“ jer bila sam pod dojmom tragedije koja je zadesila moju obitelj i tražila spone između svoje/naše i njegove/njihove tragedije. Oboje smo izgubili ono najdraže u životu, svoje kćeri, svoje jedinice, na koje smo bili izuzetno i prije svega ponosni. Ono na čemu sam se zaustavila u razgovoru novinara i I. Mandića bilo je pitanje, a još i više, obrazloženje koje se odnosilo na pitanje samoubojstva.
U ovom postu, ne znam je li uopće potrebno spominjati, govorim isključivo u svoje ime i obrazlažem svoja viđenja teme. Ne zanimaju me (jer i ne smiju) stanja drugih, za sebe sam odgovorna, svoje proživljavam.
Kaže Mandić da je na samoubojstvo pomišljao ali nije znao kako ga objasniti. Na kraju se ta pomišljanja i promišljanja, a naročito promišljanja, svedu na odustanak. Pa bih i ja radije o odustanku, ako se radi o njemu.
Iskreno, zavidim svakome tko je smogao hrabrosti i okončao svoju muku jer radi se o tome, o nemogućnosti pronalaženja izlaza iz određenog stanja. Prvih dana po tragediji; osjećaj da nemam izlaza, osjećaj posvemašnje pustoši, praznine, pustinje, bio je u tolikoj mjeri intenzivan da sam tražila i pronašla mjesto gdje ću to učiniti. Pa i čime. Ne posjedujem oružje i gnušam se bilo kakvog oružja kao i oruđa u svrhu korištenja te alatke, na bilo koji način. Dakle, preostale su tablete ili vješanje. Tih sam dana već pomalo imala osjećaj života „ s druge strane“ ( sličan sam osjećaj doživjela čitajući Tolstojev „Rat i mir“ u doživljavanju stanja Andreja, smrtno ranjenog). Nije to bilo samo zbog osjećaja šoka, tjeskobe, anksioznosti zbog fizičkog gubitka kćeri, već prisutnost osjećaja napuštanja vlastitog tijela. A onda su zaredala razmišljanja o konkretnim problemima; kreditnog odnosa i stavljanja supruga u poziciju da mora vraćati moj dug, ili je bilo nešto drugo, ili pak treće, no bila je prisutna i misao „bit će vremena za to“. Jasno je da za to uvijek ima vremena, ali moram sebi samoj priznati da odluka nije bila konačna i po svemu sudeći stvarna. Razmišljam momentalno o tome, optužujem se za kukavičluk, za nedostatak ljubavi spram Une, za izdaju. No svakim danom sve više dolazim do zaključka da sam to (do sada) propustila učiniti jer sam se dokazala prvenstveno kao biće instinkta. Onog sirovog, zemaljskog. Ništa me ne razlikuje od bilo koje životinje pa i biljke na našoj planeti koja pokušava opstati. Preživjeti. Ispalo je jače od mojih misli, od moje svijesti, od moje ljubavi, od moje muke. Preživjeti, samo preživjeti. To je po mom sudu objašnjenje i ne treba ga dodatno analizirati.
Svjesna upravo izrečenoga, a svjesna i strašnog života kojeg sam prinuđena živjeti, baš svijesti radi, baš ljubavi radi, batrgam se svakodnevno s mislima o nedostatku cjeline. O tome sam nešto pročitala u knjizi „Dijete sjene“ i pronašla put svojih razmišljanja i načina života. Poimanja svrsishodnosti, a i trajanja. Naime, oduvijek sam funkcionirala imajući na umu cjelinu. Ako se nešto lijepoga dešavalo, cilj je bio postignut, ako su bile na redu neugodnosti, trebalo je samo ostaviti dovoljno vremena da se stvari poslože ( pa i smanjiti kriterije ako treba) i rješenje se nametnulo. Loše se potisnulo, ali se s upravo postignutim rješenjem moglo dalje nastaviti. Ali ovdje nedostaje. A baš me to održavalo i održava na životu. Nesvjesno (ili ipak svjesno?) očekivanje nekakvog rješenja. I sad sam u raskoraku. Kao svjesno biće znam da rješenja nema i neće ga biti jer sve ovo je radi Une, a nje nema i neće je biti. Nikad više. Konačnost. Mogu li zatvoriti ta vrata i otvoriti druga? Ne mogu jer zaboraviti ne mogu i neću, niti mogu stvoriti drugu Unu. Pa što ću i kako ću onda? Kaže Thomése : „Da bi mogao živjeti, moraš se bojati smrti, moraš imati što izgubiti. Nešto je moralo ostati, nešto što nisi izgubio“. Što li je na stvari, što je to meni (pre)ostalo, a ja to ne prepoznajem? O kojoj se vrijednosti radi? Ili je stvar samo i opet u tlapnji?
Bojim se svojih dana bez tebe, ljubavi moja mala. Bojim se jer već ti se miris izgubio. Snažno udišem miris tvog sakoa, plašeći se vaditi ga češće iz ormara i iz plastične navlake kojom sam ga zaštitila samo iz želje da čim dulje sačuva tvoj miris, kako ti se miris ne bi izgubio. Ali jest, moram to priznati samoj sebi. Bojim se, očajno se bojim da ću zaboraviti dodir tvoje kože pod svojim prstima i iako si stalno sa mnom i u meni, bojim se da si sve dalje. Muka je ista, bol je postala konstantom moga življenja, ali bojim se da će i to biti dovoljno. Hoće li me ipak to saznanje usmjeriti na ono prvotno, na približavanje? Kako na kraju živjeti bez osjećaja i s tom predubokom prazninom u sebi. Kako prihvatiti konačnost i nemogućnost mijene? Kako, kako? Je li puko preživljavanje dovoljno samo sebi, dovoljan razlog za nastavak? Kad se neka od životinja u pradavnim vremenima, živeći u nepovoljnim uvjetima prilagođavala, snažila i opstajala to je poslužilo višoj svrsi, evoluciji. Uz conditio sine qua non: plodeći se i množeći se. Produljenje vrste. Za budućnost planete mnogo, za moj život nedostatno. Jer ja sam svojoj svrsi poslužila.
(21. veljače 2009.)

Ovog puta nisam uspjela...ali hoću, moram....

Na jučerašnji upit svoje kolegice, kako i koliko se dugo može nositi sa tugom jer doživjela je privatni neuspjeh, zastala sam s odgovorom. Situacija nam nije ista što je i ona primijetila (u njezinoj su maloj obitelji svi živi, jedino se suprug okrenuo ka drugim, samo njemu znanim izazovima) no rekla sam, pažljivo mjereći riječi, da je gubitak ogroman kad je u pitanju neupitna ljubav, a takva nam je ljubav prema djeci, takva jest moja ljubav prema tebi Una. Kad ljubav postavlja granice, upite, uvjete, uslove… i bol se može ograničiti. Također sam rekla i to, da do tuge nisam stigla. Pogledala me tužnim pogledom i vjerujem da je shvatila smisao i istinu.
Kako joj zapravo objasniti svoje stanje i što je još važnije, želi li me čuti? Znam da ima životnih problema, jest da mijenjaju njezin način života, pogled na svijet, mijenjaju sliku tezulje pravde i nepravde, istine i laži, ali kako, kako joj dočarati situaciju koju sam doživjela dan ranije, a sve u želji da shvati kako se ova bol ne može ograničiti.
Bila je srijeda predvečer, zimsko vlažno vrijeme. Tvoj tata i ja, otputili smo se put Poreča kako bismo razgledali neke stvari u salonima namještaja. Vjerujem, da je drugačije, da si s „ove strane“, da bi bila zadovoljna preliminarnim odabirom. Nešto moderno, lagano i razigrano. Treba nam nešto, tvojem tati i meni odvući pažnju s teške more, pobuditi neki interes pa makar unaprijed znali da se ništa neće promijeniti i da je sve uzaludno. Nakon razgleda pošli smo nekih stotinjak koraka pješice prema porečkoj robnoj kući. Najednom, kao da sam se našla u noćnoj mori, snu teškom od snoviđenja, od realnosti snova. Isto raskršće, ista prometna situacija, isti manjak prolaznika, samo nas dvoje, on kreće prije, ja ga sljedim…. U glavi mi je zasvijetlilo tisuću svjetlaca, počelo mi je bubnjati u zatiljku, osjetila sam prvu aritmiju i činilo mi se da neću biti sposobna preći niti zebru. Sve se slilo u jednu jedinu sliku: četvrtak 29. lipnja 2006. Tvoj tata i ja na toj istoj cesti, istom raskršću, samo s tom razlikom da je bilo ljeto, vrućina i sparina, 16 sati…. Opet ćutim istom snagom onaj osjećaj praznine koji me tada obuhvatio svom snagom, nešto me udarilo posred želuca, neki zamišljeni/izmišljeni boksački udarac. Tada sam osjetila da se nešto desilo, nešto se svalilo s moje duše, oljuštio se sloj sreće, a ja sam to pripisala ljetnoj žezi. Ove večeri, u trenu kad me obuzeo isti osjećaj, spoznala sam da sam tada zapravo predosjetila tragediju. Stala sam vući noge kao starica preko zebre, zamuknule su riječi u grlu, a čekao me još zadatak robne kuće pa i kave u nekom od porečkih kafića. Tvoja gimnazija s gornje lijeve strane, na osami, u svoj svojoj arhitektonskoj ljepoti spustila se svom težinom na mene, a cesta se ispružila svom svojom dužinom. Hoću li je moći sljediti, hoću li pasti sada, ovoga trenutka i puzati dalje? Hodati dalje ne mogu, noge su mi lancima vezane za to mjesto spoznaje o spoznaji. Što je to bilo, što se to desilo?
Prešutjela sam tvome tati taj osjećaj (u najmanju ruku) tjeskobe, robna je srećom bila u stanju preuređivanja, kavu sam ispila brzinom popušene cigarete i hajde, brzo, brzo u auto, brzo, brzo kući; u spas, u školjku, u ovojnicu, u muk, u poznati plašt znane boli.
I sjedam u auto, tvoj mi tata nešto priča ali riječi mi ne dopiru do mozga, u glavi i dalje bubnja tisuću bubnjeva teško i muklo, bubnjeva koji kao da prosljeđuju objavu. Ne znam što mi je, što bi me to novoga snašlo u spoznatom, ali taj osjećaj najave prije dvije i pol godine obuzeo me posve. I molim se bilo kome i bilo čemu da u nas udari prvi auto koji nam ide ususret, neka bude frontalni, neka bude bočni s moje strane, neka se učini nešto sa mnom. Gladnim pogledom obuhvaćam mrak ceste nadajući se da ću sa svoje strane ugledati kakvu prilaznu cestu, želeći da mi ta mogućnost predviđanja dovede automobil na tu cestu, a čijem se vozaču žuri ili je nepažljiv, bilo što, ne mučim se s krivnjom izazivača, želim da me udari svom snagom, želim da mi bubnjevi u glavi budu zadnja muzika na putu prema tebi, nadam se da je nedostatak daha u plućima predskazujući znak da ću poći, želim da me štipanje u nosnicama (kao da mi je netko stavio krpu na lice) usmjeri ka ostvarenju predskazanog.
Ništa, ništa osim moje želje, ništa osim svjetala koja su se razlila iz mojih očiju na cestu. Tvoj me tata nešto pita, a ja, a ja mu ne mogu odgovoriti, srećom da je u nekom monologu gdje ga i ne očekuje….
Dolazak u Umag, prolazak pokraj groblja i ptica s moga srca sletjela je k tebi.
Telepatija, predskazanje, intuicija…. bila je. Nije vrijedila u ovom slučaju, nisam je uspjela zgrabiti i usmjeriti, ali možda hoću idući puta, možda hoću, nadam se….
(6. veljače 2009.)