Sjena i ja

Kako je samo Thomese upotrijebio prave riječi: „Dijete sjene…..“. Sjenom si postala …. Sjena i ništa više.
Sjedim za stolom sama jer tvoj je tata zakratko otputovao. Kažu da je samoća najgora bolest no ubrzo ću opet imati društvo, kad se on vrati, no već sam shvatila da sam oboljela od bolesti samoće. U trenutku kad si napustila ovaj svijet i mene, ostala sam posve sama. Sama sam al' ispunjena tobom, dišem s tobom, postojim s tobom. Sjedinjene u potpunosti, a ipak, to jest bolno, to jest drugačije. I onda, vjerojatno zbog tišine u stanu i neopisive čežnje za tobom, moj te um materijalizira. Pa stojiš na vratima između kuhinje i hodnika. Svjetla ti se kosa spustila previše niz ruke (zar je pamtim kad je bila najduža?) i stojiš dugo. Predugo. Tek sjena jer boje su nejasne i ne mogu ih pojačati u nikakvom kompjutorskom programu. Ustajem i postavljam stolnjak na stol. Za dvoje. Za dvije. Tanjur svoj i tanjur sjene. Sjedamo zajedno. Ja si ovlaš stavljam hranu na tanjur, osjećam gorkost u grlu i slanost na licu, nisam gladna. Oh, stavljam i na tvoj tanjur ono što voliš. Danas ti moje misli spremaju krumpir u bešamelu. Postavljam zdjelu samo za tebe, pred tebe. I bocu coca cole i čips i sve one slične gluposti čije je mjesto u smočnici prazno pa kad uđem u nju, njihova mi se praznina kao iver zarije u oko. Nejasni su rubovi. Sjene su blijede. Nutkam te i gledam u safirno plavilo tvojih očiju. Boja im je jasna dok lice nije, blijedo je i čas nestaje čas se opet pojavljuje. Pitala bih te nešto, pričala bih s tobom, mamila bih smijeh iz tvoga grla ali se riječi svode na isto, na stalne riječi već treću godinu. I opet samo pitanja: „Zašto?“ i „Kako?“ i opet mi ti, tvoja sjena odgovaraš „Tako je moralo biti, stvarno mama, ali ne boj se biti ćemo zajedno, pa znaš…“ Ne znam ja ništa, sve je to plod mojih želja; sva maštanja, sva pitanja i svi odgovori. Znam samo to da sam jedva dočekala da ti tata ode da budemo same, da glasno ti govorim, a pri tom se ne trebam bojati hoće li me netko drugi čuti. A sada, dok smo same, bol se samo pojačava jer se stvarna samoća ogoljela u potpunosti. A i stoga što i sjene imaju svoje trajanje, tu su samo da opet nestanu i ne mogu te zadržati, bojim se, poludjet ću. Bojim se svoga uma koji te stvara, koji nam nameće postojanje i koji nam određuje trajanje. Jer um mi je hitar i već mi nameće nešto drugo, neka vrata, neki izlaz. Knjigu, pranje posuđa….., a jedva sam čekala da ostanemo same i zašto opet bijeg? Jer mi sjena nije dovoljna? Jer mi ruke, dok posežem željom prema tebi, u konačnici ostaju praznima? Drhte od onog dana proživljenog šoka, od nemoći i neostvarenih želja: da te pomilujem ili da tom istom rukom iščupam srce onom koji te pretvorio u sjenu.
Srećice moja, ljubavi moja, živote moj…. tvoja je mama beskrajno nesretna, tvoja je mama izgubljena u ovakvome životu, tvoja mama ne zna kako ograničiti silinu ljubavi prema tebi, kako stati na crtu…. jer tvoja mama ne zna više živjeti.

(9. ožujka 2009.)