Ne znam što mi je danas. Posebno danas. Osjećam mučninu, «posebno težak kamen mi se ovjesio na želucu», u meni stopostotna tjeskoba, bijes, srce mi nepravilno lupa, ne mogu jesti, neko čudno stanje, kao da tek idem ususret……kobi.
Analiziram. Povezujem. Mislim. Nekako vjerujem da je to povezano (ako) s nadolazećim godišnjim odmorom. Ne mogu uspoređivati s istom situacijom prošle godine, i da ne spominjem 2006. Opustjela je radna okolina jer kod nas je u tijeku kolektivni odmor. I ja ću ubrzo. Ne treba mi godišnji, a opet, organizam se opušta sam po sebi. Stvari teku po inerciji, sve prikupljeno u meni tijekom dosadašnjeg života prati cikluse. Osjećaj približavanja godišnjeg budi automatsku (životnu) želju i potrebu za ljetnim, radno odsutnim radostima. Ljeto je vrijeme prštanja sunca, neprestanog plavetnila neba i mora, težine obamrlog vrućeg tijela, dugih večeri i kratkih noći. Bude se sjećanja, ne uma, već organizma. Naslijeđenog i naučenog. Tijelo treperi, um se oslobađa, krvne se žile šire.
A tebi je Una sve to uskraćeno. Izgubila si pravo na radost ljeta. Izgubila si pravo na kapi znoja nad usnom, izgubila si pravo na srh hladnoće prilikom prvog ulaska u more. U rukama mi osjećaj težine tvoje kose, kad je zabacujem jer si me zamolila da ti je obojim ili tek ispletem ljetnu pletenicu jer ne možeš sama. Bijes mi struji venama, tko je i zbog čega imao i uzeo si pravo uskratiti ti ljeto.
Sama pomisao na te trenutke čini da se «kamen u želucu» poveća i postane preširok. Nema kuda osim prema srcu, pa me boli. A što da ja radim s tim danima godišnjeg? Kako da tijelo sputam da ne pokazuje želju za opuštanjem? Kako da naredim čulima mirisa da ne udišu miris pokošene trave, sijena. Kako da ne osjetim u nosnicama očaravajući miris sprženog asfalta, poseban i čulni miris mora u luci? Kako si narediti da idem na spavanje u 23 umjesto poslije 1. Kako spriječiti slušanje muzike iz automobila otvorenih prozora.
Kako spriječiti ljetu da traje?
(9. srpnja 2008.)
Nema komentara:
Objavi komentar