Halloween

U zadnjih desetak godina sve češće se susrećem s ovim pojmom koji u neprevedenom obliku engleskog jezika obilježava jedan od tradicionalnih blagdana ovih prostora ali u njegovom nakaradnom značenju.
Samu riječ «Hallowenn» ne nalazim u engleskom rječniku nego riječ Hallowe'en» koja označava : večer uoči blagdana Svih svetih, odnosno «Hallowmas» koja označava sam blagdan Svih svetih a onda i « hallow» - svetac, a oblik je sačuvan samo u : All Hallows , u značenju blagdana Svih svetih.
Ne znam kakvi običaji vladaju prilikom obilježavanja dana Svih svetih u narodima engleskog govornog područja a nije me ni briga, no znam da je taj blagdan u mojoj roditeljskoj kući, u gradu iz kojega dolazim, u gradiću u kojem živim već gotovo 30 godina, na prostorima naše države – nešto sveto, dan sjećanja na sve svece - sve mrtve, dan u kojem smo posebno povezani s našim najmilijima koji nisu među nama.
I gledajući sav taj narančasti karnevalski ugođaj s bundevama u čije se udubine stavljaju svijeće, s vješticama i njihovim metlama, s kolačićima, pićima i jelima kojima su osnovni sastojci bundeve a oblici: duhova, skeleta i sličnih užasa, pitam se u što smo se mi to pretvorili. Zar smo svoje mrtve, svoje uzvišene, svoje svece izjednačili s vješticama, s bundevama, s H. Potterom? Zar mi to ismijavamo svoje mrtve?
Iz dana svoga djetinjstva pamtim taj dan iz dva razloga; jer je 1. studenoga bio rođendan moga tate, jer je toga dana baka spremala svečani ručak, ali pamtim i to da je bilo i svečarski i – tiho. Jer pričalo se o onima kojih više nije bilo. Neke sam znala, neke manje, neki su imali počasna mjesta u mislima i sjećanjima moje obitelji. Kasnije, kada sam doživjela i prve smrti i prva odvajanja od svojih dragih; dede, bake a onda i tate, moga Joška, taj dan je opet bio svet, opet pun pijeteta samo s tom razlikom što sam toga dana bila u Zagrebu ili u Rijeci, odnosila cvijeće na grobove i palila svijeće u znak sjećanja i u znak povezanosti, u znak svetosti spram mojih dragih. A sada, poslije 1. srpnja 2006. godine, taj dan je otvaranje stalno prisutne rane, kako bi ona bila što dublja, što bolnija i što teža. Jer nema te, a u mojem odnosu spram svih svetih, svih mrtvih, ti ne možeš dijeliti zajedničko mjesto. Jer svi su oni otišli kad su proživjeli svoj život, barem veći dio iznad statističke polovice, a ti… ti nisi trebala, ti nisi morala, ti nisi smjela napustiti ovaj život.
I znaš Una, da se nismo slagale u poimanju ove nakarade od «Halloweena», razumjela sam i razumijem da si bila pripadnica mladog naraštaja, «coca-cola» naraštaja i to vam je bilo cool, i voljele ste se ti, tvoje sestrične i tvoje prijateljice maskirati u halloween stilu, iako je to doduše bilo u vašim srednjoškolskim danima. Kada si počela zreliti, kada ti je cimerica izgubila dečka u saobraćajnoj, kada su počeli prvi udarci, promijenio se i tvoj odnos spram te degutantne lakrdije.
Teško mi je to gledati i o tome slušati. Pitam se, bi li se svi ti koji su naš sveti blagdan okrenuli naopačke, isto tako ponašali da su na mome mjestu, da su izgubili svoju djecu, da im patnja započne s prvim buđenjem ujutro kad mi u snove počne prodirati sav užas istine i kad me strava podiže iz kreveta jer ne mogu se prepustiti nikakvoj ugodi. Boli dodatno ova različitost ; mi s jedne a oni s druge strane. No moraju li baš na taj način?
(27. listopada 2008.)