za koju sam mislila da sam je uspješno nametnula samoj sebi i da će biti neko vrijeme u funkciji, raspala se kao mjehur od sapunice. Nisam doduše bila uvjerena da će moći potrajati dulje vrijeme, ali sam se naivno uljuljkala u trenutno djelovanje.
Znajući da ću murterske dane morati provesti sama i pritom se bojeći aveti koje će me opsjedati naročito u trenucima kad počinje sumrak, samu sam sebe istrenirala da okrenem stvarnost i mislim da se ništa nije desilo. Moj vlastiti život dobio je novo obličje, počinjao je i trajao na drugi način. Samoobmana je uglavnom funkcionirala, a mozak je prihvatio ponuđenu opciju. Povratkom kući, kazalište je nastavilo predstavu. Na posao, s posla, kod kuće, večeri pune poslova. Djelovalo je i na groblju. Sitan je glasić u meni doduše neprestano upozoravao da ću te možda na taj način posve uništiti, ali bilo je dobro. Mogla sam zaspati, ujutro i danju bila sam poput robota. Bez misli, bez osjećaja. Falili su, da, navika i stanje učinili su svoje no ja sam se ponašala poput ovisnika: „Sutra ću početi razmišljati, sutra, kad odignem zavjesu s uma“. A to sam sutra svakoga dana odgađala.
A onda, prošloga četvrtka prvi kuc-kuc: Luka, da, tvoj Luka. Zvono na vratima, moj treptaj oka prema njemu ukazao je na totalno neprepoznavanje. Prošlo jest već mnogo mjeseci od kada se nismo vidjeli, no ipak? Ruke su već stale podrhtavati. Pričali smo, a ja sam jedva čekala da ustane i ode. I onda novi tok-tok: priča mi, posve nepripremljenoj, kako mu je pukla veza, malo duža, te kako je u lošem raspoloženju…. To nisam niti rekla tvome tati. I iako sam se pripremala da ću jednog dana to saznati na bilo koji način, već sam u mašti, u razmišljanju i smišljanju podigla štit jer reći ću mu, nadajući se da će to biti saznato telefonom, da nam je to ujedno i zadnji kontakt. Jer kad i zadnja spona pukne moga će altruizma nestati. Što bi me trebalo biti briga tko te i kada zamijenio. Ali nije palo lako pa se i scenarij izmijenio. Ostala sam bez riječi, nijema, čak nisam ni osjetila njegov pogled, možda ga nije ni uputio, možda je to normalno, možda je to očekivano (iako u meni stupa plejada djevojaka odjevenih u crno, tamo negdje u dalmatinskom kršu; izgubile zaručnika, raskrstile s budućim počecima). Sanjam roman, sanjam prošlost, sanjam nešto što ipak ne bi bilo normalno. Ali tako to biva s osjećajima tvoje mame. Svi i sve je trebalo umrijeti sa mnom, s tobom.
Prije dva dana treći udarac. Znam da me više nikada nitko neće osloviti s riječju „mama“, a od ovoga dana neću niti ja više nikoga tako zazivati. Tvoje bake, a moje majke nema više. Bilo je očekivano, obzirom na slijed događaja, pa čak i slijed razmišljanja, i iako sam se posve udaljila od nje, zaboljelo je, gadno je zaboljelo. Najjače u momentu kad je opna te mentalne blokade pukla i u tom prasku ja sam se opet našla u danu kad sam te izgubila. Sve se vratilo svemirskom brzinom, bol je otpočela svoju pobjedonosnu pjesmu, kompletno stanje, emocije… sve, sve se vratilo, sve se sjurilo natrag na svoje mjesto gdje se najbolje osjeća. Ne mogu uspoređivati; ona je već bila u godinama kad većine njenih vršnjakinja, a vršnjaka još više, nema, priroda čini svoje. A tvoj je odlazak iskorak iz normale, većina tvojih vršnjaka počinje upravo sada zasnivati svoje obitelji, počinje budućnost i novi naraštaji. Ali zaboljelo jest. I boli. Jer se opet preispitujem, jer opet važem svoju odluku… ali da sam i odlučila preći preko svega, zar bih mogla vratiti vrijeme i učiniti događaje drugačijima. Sve je otišlo u nepovrat s tobom, više nisam tko sam bila, i više me se nitko i ništa ne tiče. Moja savjest? Zar nemam previše toga na savjesti, a što je u vezi s tobom. Krivnja me drmala i drma i uvijek će biti dio te iste savjesti. Više jednostavno nema slobodnog mjesta.
Žao mi je zbog svega, no svjesna sam i toga da bih dostojno tugovala za svojom majkom, da je sve drugačije, da se ništa nije desilo. Ovako, sve je usmjereno ka tebi, samo tebi, ne mogu si pomoći, ne mogu promijeniti ni situaciju niti samu sebe.
(28. rujna 2009.)
Nema komentara:
Objavi komentar