Da si ovdje

danas bi imala rođendan, danas bi napunila 26-tu.
Ovaj me srpanjski dan, 28. po redu kao i onaj početni,
dodatno gura u još mračnije ponore jada i bijesa, očaja i ludila.
Zar još nije dosta, zar već nisam došla do dna? Ima li dno svoje dno?
Imam li ja, svoje dno?
Danas bih te nazvala, ne, prvo bih ti poslala MMS a onda bih te nazvala.
Možda bih bila te sreće da navratiš,
da ti dam tortu i kolače koje bih pripravila za tebe,
možda bih sve to odnijela k tebi,
možda bih…samo da si ovdje.
Danas nemam kome poslati poruku, nemam koga zvati,
nemam za koga spremati tortu i kolače.
Danas mogu tek jedino odnijeti ruže i svoje suze na mjesto gdje si,
pogladiti drvo i kamen i pomisliti:
Što ja tu radim, bolje da me nema, bolje da nisam…..
(28. srpnja 2008.)