Sjećam se dok sam još radila u Novigradu, da bih kao jedna od pet pravnika koliko nas je tada živjelo ili radilo u tom prelijepom mjestu, često znala pomoći mojim kolegicama i kolegama u rješavanju pravnih pitanja. Bila su to posve druga vremena, kada se usluga nije mjerila novčanom protuvrijednošću, kada se priskakalo u pomoć samo zato jer se nisu imali kome drugome obratiti za pomoć, a ja sam bila blizu i bila sam baš „njihova pravnica“. A onda bi me netko od njih dočekao na busnoj stanici prema Umagu s kakvom boršom špinata s kampanje, kakvim buketom jorgovana ili jasmina u ruci, tikvicama ili graškom. Bio je to plod njihova truda, njihov izraz zahvalnosti. Bili su to dobri ljudi, dobre osobe, ne suviše rječiti, naučeni na trud i muku, ali u njihovim bih očima i nutkanju : „ Nu, zami…“ vidjela blagost i pitomost sela i gradića iz kojih bi se spuštali ka moru, na delo.
Sada, od kako te nema, moje kolegice i prijateljice često mi nose darove. Ja im ništa ne činim. Nisam lijena ali nemam volje zagristi u bilo što, ne želim svoje slobodno vrijeme dati bilo kome osim tebi, ne želim te stavljati u nikakav red čekanja, ti si jedina, ti si ispred svega i svih, ti si moj početak, moje trajanje i bit ćeš moj kraj.
Isto tako mi je znano da su svi ti darovi samo odraz ljubavi spram mene i nemoći spram moje boli. Uglavnom su to žene, većina ih je majki. Marina mi donosi naušnice, Đurđica cvijeće, (bijelo je za tebe, ostalo za mene), Mira svoje najljepše ruže, Slavica mirise, Danica šalove, druga Mira gljive, tikvice, Sanja trešnje….. vidim im po očima da mi žele umanjiti muku, kao da živimo davno u prošlosti kad darovi su imali poruke.“Evo ti tikvice ili trešnje…jedi ih, skupi snage, možda će onda manje boljeti“, „Evo, stavi miris ili šal ili naušnice, ogledaj se u ogledalu, žena si, moraš shvatiti svoju snagu u kosi, u koži, u pojavi“. Ja im zahvaljujem, ne za dar, on je predmet; već za želju, za namjeru, za suosjećanje, za solidarnost. Solidarnost, da. Solidarne su, kao što živa bića jesu i trebaju biti, ne kada je sve divno i krasno već kada nešto krene po zlu. Tada se pruža prijateljska ruka, tada se daruje jer u našim genima stoluje naš predak, naš iskon i tek u boli vraćamo se generacijama unazad, u prvobitnu bol, kada riječima se nije dala opisati, već se nosila u sebi; vrteći se u krug poput derviša ili šamana u plesu, do ekstaze, do kraja, do iscjeljenja….Kad bi u otpalom listu ili očima srne prepoznali duh svoga djeteta, u vlatima trave što dodiruje lice osjetili njihove ruke.
Žene. Majke. Darove mi nose, stvari, moći, nutkanja iscjeljenja. A moje je tijelo preslabo i noge nesigurne, ne mogu se pridići, ne mogu se uspraviti, ne mogu zabaciti ruke, zatvoriti oči, isprazniti mozak, uputiti misao kao zraku sunca tebi i zavrtjeti se. Vrtjeti se ukrug, zazivajući tvoje ime, spajajući se s tvojim duhom, do konačnog pada, do konačnog iscjeljenja ili svoje željene smrti.
(2. lipnja 2009.)
Nema komentara:
Objavi komentar