Interesantna i nadasve istinita misao. Iako u trenutku rođenja počinje i naš put prema smrti koja je neupitna, i ako u životu ništa ne moramo, umrijeti moramo. Istodobno, ne poznajem gotovo nikoga, pa niti ja ne činim izuzetak, koji ne strepi pred tom činjenicom i koji odbija prihvatiti tu neupitnost. Međutim, teško mi pada ta posvemašnja šutnja okoline, prijatelja, rodbine i poznanika kad se radi o tebi. Teško mi je pao početak telefonskog razgovora od prije nekih mjesec dana kojega sam vodila sa svojim bliskim rođakom iz Zagreba. Tatinim bratom, svojim stricem. Tim više što su se u njegovom životu desile dvije smrti, dvoje mu je djece umrlo, dva sina više nema. Jedan u nježnoj dobi, a jedan nešto oko 30-te. Zato su me i neugodno kosnule dvije stvari. Prvo to da se nije nikako javljao od moje tragedije, a kad je to učinio bilo je to iz čisto sebičnog razloga, da me opet „ispreskače“ svojim molbama da mu nešto pravno rastumačim kao što sam i ranije znala biti njegovom odvjetnicom, po potrebi. Drugo, a to mu neću doista moći oprostiti jest to, da sam na njegovo prvo i uvodno pitanje kako sam, odgovorivši da si može misliti kako sam, s notom nervoze u glasu konstatirao: „Pa znam što se desilo, poslali smo vam brzojav“ i odmah krenuo na propitkivanja o svom problemu. Pristojno odslušavši dio pitanja i davši odgovore, obavijestila sam ga da me razgovor zamara, da nisam zainteresirana i uz pozdrav se oprostila od njega ne davši mu priliku da se opravda. Možda bi se i opravdao ali nisam imala volje slušati bilo što. Možda sam ispala bezobraznom i nekulturnom ali me nije briga, ne mogu više podnositi takvo ponašanje. Smatram da imam pravo tako reagirati jer si mi prevrijedna, predragocjena, a da bih mogla razgovarati na taj način, a da bih i događaj i tebe mogla zanemariti.
Dešava se to u komunikaciji i s drugima. Posvemašnja šutnja, kao da će se zaraziti tuđom smrću. Dobro to objašnjava Raymond Jr. Moody u svojoj knjizi: „Život poslije života“. On kaže: “Ali unatoč tome što nas smrt silno zanima, većini od nas teško je o njoj govoriti. Tome su u osnovi dva razloga. Prvi je prvenstveno psihološki i kulturni: smrt je tabu tema. Osjećamo, naime (ponekad samo podsvjesno) da nas čak indirektan dodir sa smrću suočava s predodžbom o vlastitoj smrti. To nam je čini bližom i zamislivom. Osjećamo snažnu nelagodu…. Većina ljudi kad razgovara o smrti nju mentalno i predočava, a to ih dovodi u situaciju suočenja s neizbježnošću vlastitog odlaska. Stoga, da bismo prištedjeli sebi tu psihičku traumu, izbjegavamo razgovor o smrti.
Međutim, smrt je za mnoge ljude tako neobjašnjiva, zastrašujuća i tako neprihvatljiva da potiskuju svaku svijest o njoj. To može ići tako daleko da odbijaju svaku pomisao o smrti svojih bližnjih, o smrti roditelja ili prijatelja, odbijajući govoriti ili misliti o bolesti, starosti ili umiranju – čak i onda kad su one već svima vidljiva stvarnost.“ Takve reakcije neprestano doživljavam, a najviše me vrijeđaju one, moje uže rodbine. I tako ostajem sama sa sobom, nemam zapravo s kime podijeliti svoja razmišljanja pa na kraju krajeva, niti svoj očaj, svoju tugu i jad. U potpunosti si se preselila u mene, u moje misli, ispunivši me u potpunosti. U meni nas dvije komuniciramo: pričamo, svađamo se i smijemo se. U mojim je mislima tvoja vanjština i tvoja nutrina. Moje još jedno ja, postala si ti.
Sve više se nalazim u Thomeseovim riječima (iz Djeteta sjene):
“Svijet se počeo sastojati od mjesta na kojima te nema, vrijeme od trenutka bez tebe…. Naš svijet postao je unutrašnji svijet. Tamo čuvamo ono što vani više nema pravo na postojanje. Sve više onoga što tražimo nalazi se samo u našim mislima, a ne više u svijetu oko nas. Postala si izmišljotina. Nema te nigdje, jer si posvuda. No jesi li? Ili smo sveprisutnoj odsutnosti samo nadjenuli tvoje ime?... Nikada nećeš biti netko drugi, nikada se nećeš moći izbaviti iz mojih misli. Zauvijek sam te smjestio ovamo, među kulise našeg obiteljskog kazališta…..
…… Zovu, sve nas vrijeme zovu. Ne javljamo se. Ne postoji nitko tko nam može reći ono što želimo čuti…. Što se više govori, više raste nerazumijevanje. Šutnjom bušimo rupu u zidu riječi, kroz koju možemo disati…..
….. Sad kad mi je oduzeto najdraže, postao sam neranjiv. Osjećaj mi je istrgnut iz šaka. Jednostavnije je mrziti ljude nego morati s njima živjeti. Ako je istina da katkad umru pogrešni, znači da bi drugi trebali biti mrtvi. Jako mnogo njih, ako ne i svi živi, postali su nam nepodnošljivi. Ubijaju vrijeme u našoj nazočnosti, prosipavaju život pred našim očima….“
Točno tako. Htjela ne htjela, takvim reakcijama okoline još više sam se povukla u sebe, kad me netko i upita (velika rijetkost) nešto u svezi događaja ili moga stanja, sve više primjećujem da se u toj priči gubim. Vjerojatno je da je sve veći vremenski odmak od događaja koji se, preselivši se u mene, izgubio svoju stvarnost. Tako će se i nastaviti. Ljudi će još manje pitati, u te tri godine nečije se dijete rodilo i kreće poslije jaslica u vrtić, već je i prilično samostalno, a meni se tih 3 x 365 dana čini kao tren. Zastala sam tada u vremenu, svi kasniji događaji kao da se i ne događaju, nastao je neki kratki spoj u mojem hodu s vremenom. Vrtim se u krug; htjela bih razgovarati, a s druge strane, više nemam što reći. I opet Thomeseova misao: „Život nam se zaklopio kao knjiga iz koje smo čitali. Sad kad smo je ponovno uzeli u ruke, ne možemo više pronaći stranicu na kojoj smo stali“. Izgubljena, izgubljena sam u vremenu i u stvarnosti.
(23. ožujka 2009.)
Nema komentara:
Objavi komentar