Božić 2006.

Bio je jučer, dan sunčan i topao iako je derala popodne bura. A preksinoć smo stari i ja okitili bor, ipak, usprkos svemu. Bio je to drugi Badnjak bez tebe, jer si prošle godine bila na putu ( negdje u inozemstvu, ne znam već gdje) a ovog te - nema. A za mene je taj dan uvijek nekako posebno lijep i svet. Iako nisam nikada bila vjernik, već nešto onako, kao, vjernik agnostik, ipak je to uvijek bila posebna večer. Svečana, lijepa i nadasve radosna. Puna svjetla, odsjaja kuglica sa bora, pa onda miris bora, bakalara, kolača, naranči i u srcu radost. Radost darivanja, radost svjetla, radost i ljubav.Tvoje oči pune očekivanja darova ( "Hoće li to biti nešto što uistinu želim ili..." kao da si se pitala), onda brzo večera ( nikada nisi voljela bakalar, pa sam ti ga morala mijenjati za sir ili slično, a onda prije nekoliko godina ti se ipak svidio, onakav na benediktinski, posut sirom i lagano prepečen, vruć i mirisan..) i brzo pod bor...... žurba otvaranja poklona..... radost, sjaj u očima, pusa.... a sada je to bilo teško za mene, tim više što je na jednoj od kutija u kojima su kuglice (sjećaš li se na vrhu police u špajzi ?) pisalo : Božić 2006 ( zelene i lila). Trebalo ih je dokupiti a ja mislim na tebe a ne na kuglice. Preživjela sam i to kao i mnogo toga prije, iako ta bol zapravo nema kraja ni konca. Nije bilo mirisa bora u mojim nosnicama niti sjaja u očima tvoga starog. U mojima se već davno ugasio. Luka je bio kod nas u nedjelju, ostao sat vremena i dan poslije se vratio u Opatiju. Sinoć smo pak bili kod Valerije i Pere. Pero je smiješan i jadan sa štakama i kako se po guzi spušta po stepenicama. Čeka ga još puno dana da konačno bude bolje. Malo smo se zadržali tamo (u onoj hladnoći), vidjela sam ti sestrične Lanu i Iskru a kako smo počeli pričati o tebi, postalo je pomalo tužno pa smo otišli u hotel Umag na kavu i tako. I tamo je nekako otužno i ne osjeća se radost nadolazeće Nove godine. Ljubavi,u mislima si mi stvarna, od dan kad si bila malecka i kada smo kitili bor u Bujama (kojeg je stari negdje putem "maznuo"). Sjećaš li se kako je morao biti malen u onoj garsonijeri, stajao je na polici, ali je njegov miris bio neodoljiv a sreća moja prevelika što smo na okupu i što si mi poklonjena. Srce mi je nalikovalo na galebov kliktaj... sreća, sreća, sreća .....a sad si svačija tko te voli. Bez rezerve. Moja, u mojem si srcu, tatina, Palerijina i Perina i svih koji te vole. Anđele mili ljubim te bezgranično. M.
(26. prosinca 2006.)