Pismo Nevenu P.

Pismo Nevenu P.
Nisam te vidjela dugo, sve od onog užasnog dana, kišnog pa zatim sunčanog poslijepodneva 7. srpnja 2006. godine, dana kad sam bila u posvemašnjem bunilu od bola i užasa, u mirisu i bjelini cvijeća položenog na Unino počivalište. Gotovo da se i ne sjećam svih tih lica koja su me doticala dodirom sućuti, očiju u kojima su ljeskale suze, ruku koje su mi davale podršku… Gotovo da se i ne sjećam jesam li bila živa u tim trenucima kad mi je život postajao pakao sljedom minulih sedam dana. I sada mi je zlo, i sada osjećam mučninu od bola jer se vraćam u taj trenutak, i sada me peku oči u kojima se izgubio život, nada, planovi, sreća, i sada mi drhte ruke nemajući koga da dotaknu…..nikada mi se više nisi javio, da me pitaš kako mi je, da popričamo o NJOJ. Tada sam i samo tada to vidjela, plakao si govoreći da si je ti ubio. I zato jer jesi, i zato što si nastavio svoj život i brigu za svoje bližnje, trebao si osjetiti potrebu komunikacije sa mnom. Koliko god, i ako ti je bilo, i jest još uvijek, strašno i bolno zbog njezinog odlaska, morao si osjetiti želju i još više potrebu da izgovorimo riječi koje nikada nismo izgovorili. Napisao si da ti je bila zvijezda vodilja, tako si je doživio, a i bila je sjajna vodilja, obasjala nas je sve svojim jakim bljeskom prisustva i energije a onda se kao i za mnoge druge i za tebe ugasila. Kratko je trajala za sve vas koji glumatate život umjesto da ga živite poput svjesnih i savjesnih. Gdje su tvoje riječi za godišnjicu, gdje su tvoje riječi upućene meni ili njenom ocu, da se barem toga dana sjetimo one koja nam je dala sebe?
Ali zato čujem da i dalje nesmetano, bez imalo grižnje savjesti živiš, radiš, ljutiš se, brineš, smiješ se… dok je meni život uništen. I dok sam danas planirala napisati neki tekst za blog uz želju da i neku sliku skeniram, u traženju albuma, uhvatila me takva bol, presavinula mi tijelo, pa nije bilo šanse da to i realiziram. Ne mogu shvatiti, ne mogu si priznati istinu, ne mogu još a vjerujem da nikada niti neću. Prejaka je bol, prejaka je ljubav prema njoj, preveliki je gubitak. I dok mi dani inercijom prolaze ne ostavljajući nikakvog traga, ti i dalje šutiš, izbjegavaš, a mislim da si se i prestao okrivljavati. Nije tvoje dijete stradalo, tvoj se život nije promijenio. Nadaš se da će se prolaskom vremena zaboraviti i na događaje koji su prethodili toj suboti, 1. srpnja 2006. a ako me ne vidiš, onda nema niti krivnje niti odgovornosti. Željela sam umrijeti, to još i dalje želim ali željela sam da se i tebi desi isto. No sada znam da to ne bi u mom životu ništa promijenilo. Sada ti želim dug život iako je moguće, da svakog dana pomisliš na nju. Neka te vodi.
(24. siječnja 2008.)