Tko me čuje, tko me sluša uopće

Tako je teško vrijeme, sparina, omarina, glava teška, tijelo tromo, ali misli hitre kao i uvijek. Sto na sat radi taj moj stroj, možda je i zbog toga nastao neki kratki spoj? Jer evo već (danas) mjesec dana kako osjećam da je moja glava prepuna ljudi, događaja, miješaju se stvarnost, prošlost i budućnost a vrijeme je zasigurno kategorija koja ne bivstvuje u njoj.Nešto se još težeg sprema a ne znam i ne naslućujem što bi moglo biti, ili naslućujem ali se bojim provjeriti. Čini mi se da ludim, što opet ne bi bilo čudno obzirom na ovu godinu koja je (još 6 dana) iza mene. Zatičem se kako primjerice čistim frižider a iz dubine tijela dolazi i probija se put glave, stišće mi mozak, jedna sveopća ogromna bol. Zabijam glavu dublje u frižider i plačem i bez glasa i glasno, i dršćem a najradije bih vrištala, vrištala i vikala svima da me čuju, da me razumiju i da pričaju sa mnom. O tebi, jedino moje. Više ne mogu s nikim progovoriti ( tko me pita, zašto to uopće spominjem) a da mi suze ne obliju lice. To je ono što me dodatno opterećuje. S nikim ne pričam o tebi jer nitko ne želi o tome pričati, nitko me ništa ne pita, svi pričaju svoje priče. Tko? Tko? TKO? I tvoj Luka dođe tu i tamo a sad se to svelo na jednom mjesečno, ali i to mi je previše i to mi je prečesto, pustite me na miru.... i ništa, niti jedne riječi. Halo, ima li tko gubu? Sestra, tvoja teta Valerija, dođe 3-4 puta mjesečno i niti riječi. Rodbina....ne zove, a kad zovu, prvo se ispričaju što zovu, pa se ispričaju da radi mog bola neće pričati o tom događaju. I tako jedni, tako drugi, treći i svelo se da NITKO živ neće pričati sa mnom o tebi. Pa onda preostaje da ja pričam sa sobom o tebi. I s tobom (opet moj glas) i sa sobom. Mislim da to sve ne mogu podnijeti više jer me zapravo sadašnjost odnosno stvarnost prestala zanimati. Nemam planova za budućnost jer se ne vidim u njoj, prošlost je iza, to je ionako drugi život, život PRIJE. Zamišljam te sada u tim okolnostima i shvaćam da sam te izdala da sam te iznevjerila jer je moje bilo da te štitim i zaštitim a nisam. Imam li pravo na popravak? Nemam! Imam li pravo na budućnost? Nemam! Imam li pravo na život? Nemam! Tako je, kad te više nije bilo postavila sam pitanje: kako dalje živjeti? Moj odgovor je : više ne živim. Mrtva ljuštura, bez osjećaja, bez ičega........ Srce moje oprosti mi, volim te bezgranično
(26. lipnja 2007.)