Što sam ja to mislila, kako sam se to samo zavaravala, opet i opet, pregledavajući Coolinariku (web stranica za gospođe kuharice), odabirući kolače, kolačiće, kuglice, slatke kocke s oblatnama i ostale slatkiše za Božić? Veselilo me pretraživanje, veselilo me printanje odabranog, spremanje receptura i sad, kad je 5 dana do Božića i kad sam startala s prvima od odabranih, nemam volje za to, žuri mi se, želudac mi je pun i pitam se: za koga? Zar za sebe i tatu? Ionako to neću moći sve pojesti, ionako ću brdo toga razdavati Valeriji, curama na poslu….. Veselilo me, ako me išta i može veseliti više, pomisao na hranu, na spravljanje novih jela, kupila sam i gusku koju ću jesti nakon dobrih 40 godina, bakalar ala Benedictin (onako kako si ga ti zavoljela), ali bol ne prestaje, naprotiv čini mi se da se smjestila veća no ikad tamo negdje između želuca i srca i boli, boli. Ništa od ovoga neće te vratiti, ništa od ovoga neće me učiniti malo sretnijom, ništa od ovoga neće pomoći da zaboravim na tren. Neprestano hodamo zajedno, nas troje: ti, bol i ja, guramo se birajući si više mjesta ali jedno bez drugo dvoje ne može. Do kada tako, kako u sljedeću godinu, kako ponovno gurati kamen od dna prema vrhu? Jedan sam dan smislila epitaf za svoj grob: sve je u životu učinila pogrešno radi nedostatka hrabrosti. To je istina, sve važne odluke bile su donašane naprečac, više impulzivno no racionalno, a da ne govorim o situacijama u kojima bih zbog nedostatka hrabrosti najradije bila pobjegla. I sad sam u situaciji da je prošlost iza mene, da stanje ne mogu popraviti ni vratiti, da u budućnosti nema mjesta za mene na ovaj način i stisnuta u nultoj točki sadašnjosti koja me tlači, nemam hrabrosti prekinuti sve to. Oh Una, znala sam da si mi promijenila život, da si ga učinila vrijednim, ma kakav on bio, da si mi dala smisao postojanja, da si mi podarila istinsku radost zbog samog svog postojanja, ali nisam znala da me čeka takva bol, nesnosna, nesnosna, da je u svakom slučaju smrt bolja od takvog života. Kako da pobijedim kukavičluk, kako da shvatim ( ali shvaćam to i to me zbunjuje) da se NIKADA stanje neće promijeniti. Što me to još čeka u životu, pa trajao on jedan dan ili 20 godina?
Volim te ljubavi, volim te, volim te, volim te…..
(19. prosinca 2007.)
Nema komentara:
Objavi komentar