Čini mi se da sam ostala potpuno sama. Otok, toliko dalek od kopna da je ostao posve izoliran. Vrijeme kao ljudska kategorija neumitno teče, udaljujem se sve više od onoga prije tebe, pa mi se sve počinje magliti. Ne znam više sigurno što se stvarno dešavalo, a što mi je mašta nametnula kao stvarne događaje. Previše razmišljanja, snatrenja, „što-bi-bilo-kad-bi-bilo“ ili bolje „da-nije-bilo“, učinilo je stvarnost nestvarnom, a maštu stvarnom.
Nedavni događaji vezani uz moju majku kao i moje odluke donijete ranije, a ostvarene poslije toga, udaljile su mi neke bliske ljude, koji su bez puno pitanja zauzeli svoj paušalni stav lišen osjećaja i razmišljanja. Naročito promišljanja. Naročito stavljanja sebe u moju kožu. Ali nema veze, ionako sam dotučena na svim poljima, jedno koplje-metak-granata više ili manje, svejedno je. Svejedno mi je uopće. Ne osjećam se prozvanom objasniti, ionako me nitko ništa i ne pita. Pa mogu samo razgovarati sama sa sobom, što ionako činim. Čak i tebi poklanjam boju svoga glasa, produkte svoga uma. Pitam te i sama si odgovaram.
A onda jednog dana, poslije poslovnog sastanka, nađem se s članicom našega odbora na samo, par minuta, u suncem obasjanoj dvorani. Rečenica - dvije o temi sa sastanka, a onda mi R. kaže: „Znaš, zadržala sam te namjerno ovdje, da ti kažem da sam došla preko Milanovog (Psiho) bloga do tvoga. Čitala-plakala-čitala-plakala. Nemam riječi da te utješim ali imam nešto drugo. Dođi molim te, da te zagrlim.“ Viša je od mene, njene su se ruke raskrilile, ali nije me toliko taj poziv privukao koliko njene oči: meke, suzne, prijateljske… toliko tople da sam se izgubila i u njima i u njenom zagrljaju. Ostale smo još trenutak, dva, tako zagrljene dok mi je niz kičmu prolazio srh istinske muke. Uvijek se sve vraća, ponavlja, analizira, ponavlja gradivo. Ali je zagrljaj trebao, da me ponovno ohrabri, da me ponovno utješi. Hvala ti Rita za tu gestu, voljela bih kad bi neki pročitali ove retke i shvatili da ne treba puno, ali treba - nešto. Ispričala mi je kako je u vrijeme dok joj je kćer bila manja doživjela iskustvo straha od gubitka. Radilo se o trenutnoj bolesti ili nemoći djeteta ali dovoljno dugo da shvati sve buduće mogućnosti.
Drugi mi je zagrljaj pružila Asja također kolegica s kojom sam nekad znala dugo čavrljati, družile bismo se na seminarima, poznavale smo iste ljude i događaje, bile bliske jednoj i drugoj. I sad smo, iako se malo rjeđe čujemo i još rjeđe viđamo. Nedavno joj je također umrla majka s kojom je bila vezana i događaj ju je pogodio. Kaže mi, kako nije baš najbolje ali mi uopće ne želi pričati o osjećajima neposredno poslije gubitka jer zna da moj i njezin nije usporediv. Kažem joj za svoju mamu. Ali i za te (moje) odluke, za okretanje leđa bliskih, za dodatne muke preispitivanja same sebe….. A onda dobivam verbalni zagrljaj (konačno netko) s riječima, da sam dobro postupila. Možda nikada neću biti na čisto jesam li ili nisam pogriješila ali te su mi riječi značile i znače puno. Neće me osloboditi pitanja oko krivice ali su mi pružile utjehu. Veliku. I ne samo taj dan.
Eto, koliko je malo potrebno da dobijem ono što još jedino mogu dobiti.
Razmišljam općenito o zagrljajima, o tim pokazateljima emocija svih živih bića i ne samo ljudskih. Zagrljaj je više od poljupca, kojem pridajem intimnije značenje uz prštavost erotike. Iako i poljubac može biti gesta prijateljstva ili iskazivanja ljubavi roditelja spram djece i sl. za mene će poljubac uvijek biti najvažniji dio ljubavne igre. A zagrljaj, zagrljaj je iskazivanje emocija velik kao planina, kao kuća, kao more, kao beskraj…. Zagrljaj kojim majka ljuljuška svoje dijete, kao što sam tebe mila voljela ljuljati; zagrljaj kojim ljubavnici prodiru ljubavlju jedno u drugo, zagrljaj starih prijatelja koji su se nakon mnogo godina ponovno susreli, zagrljaji potpore, čak su i dužnosnički zagrljaji simpatični pri promatranju, a ovdje su u pitanju stvarni i virtualni zagrljaji utjehe. Beskrajno uživam u njima, oni su melem mojoj stvarnosti, udaljenoj od svih.
I zašto te Una nisam grlila više, zašto te svaki dan nisam grlila pa i onda kad si pubertetski oholo prvi put odbila moj zagrljaj kao (već) nešto neprilično. Možda si se htjela napraviti važnom pred prijateljima, možda si glumila odraslost, ne znam, tek znam da ih od onda nisam često nudila niti ih zahtijevala, barem ne riječima, iako sam te često grlila, nevidljivo, samo za sebe, čvrsto sam te stezala. Moje su ruke uvijek bile obavijene oko tvoga vrata i onda kad bi me povrijedila i onda kad te nije bilo. Sve me boli za tobom.
I Iako te ne mogu materijalizirati Una, mogu ono što kaže draga, draga dadi, mogu materijalizirati tvoje ime koje i nakon tebe opstaje i trudim se predrago moje, da ti se to prelijepo ime ne zatre, ne nestane, činim sve što bi te moglo oblikovati u značenje, u stvarnu tebe, u tvoj lik. Nikada neću prestati pisati o tebi i za tebe, sve dok me um i ruka budu služili jer produljenjem života tvoga imena i prezimena i ti si dio stvarnosti.
(17. listopada 2009.)
Nema komentara:
Objavi komentar