Dolazi veljača i mjesec karnevala, mjesec prerušavanja, u konačnici mjesec kažnjavanja krivca. Još jedan od starih običaja, možda još od paganskih vremena. Najednom više nismo oni koji jesmo, maska je na licu da prevari, da odvuče pozornost u drugom smjeru. I ja je imam. No meni ju je život priljepio na lice. I to ubrzo, poslije 1. srpnja 2006. I više nisam bila ona koja je bila prije, samo što sam na lice najednom dobila dvije maske. I dok se jedna nekako i skine kada za to dođe čas, skidanje dviju maski je teže, ne zna se što je maska a što nije i više se ne zna koje je zapravo istinsko, ogoljelo lice. U trenu kad se očekivalo uključivanje u kakvu takvu normalu, ja sam izgubila za javnost svoje pravo ja. Ono prvotno, ono «prije ja» je u potpunosti nestalo i nikada ga više neće biti. Na lice sam pritisla objema rukama obrazine života jer se to od mene očekivalo. Jedna me obrazina od tada predstavlja kao osobu jaku i hrabru, osobu koja je postavila stvari na svoje mjesto i okrenula se, ako ne ka budućnosti, a ono barem ka sadašnjosti. Maska ili obrazina uljuđenosti, brige za druge, brige za obavljanje poslova, planiranja, ha,ha....koje li prevare? Kada pak skinem tu masku, na licu mi ostaje druga i ta čvrsto priljepljena. Maska tužne ali i dostojanstvene osobe, majke koja je izgubila svoje dijete, majke koja je to stanje prihvatila i tuguje. Tu obrazinu imam na licu pred prijateljima, pred ono malo rodbine, ispred tvoga groba. A kad skinem i tu masku, moje je lice posve golo, moje je lice samo sa mnom, ono i ja se promatramo u ogledalu kad smo sami, moje lice i ja u kupaonici, kad smo sami u gluhoći noći, kad jedno drugom priznamo istinu da smo krivci, jedno pred drugim nasamo, jedno pred drugim svakodnevno. Moje je lice krivac jer je bilo sretno kad te vidjelo toga posljednjega dana i jer je moralo stati ispred lica donositelja užasnih vijesti a nije nestalo. A ja sam krivac jer i dalje jesam. Postojim bez tebe, postojim umjesto tebe.
I tada, bez ijedne maske više, moje lice i ja ludimo od očaja, nama je tuga neuhvatljiva i neprihvatljiva, mi je ne trebamo i mi je ne želimo. Uhvatimo se oboje jedno za drugo i ljuljamo se u mantri ponavljanja: «Nije to istina, nije to istina, nije to istina, nije to istina.......Una, Una, nije to istina....» Urlamo zajedno od bola i užasa, moje lice i ja; ono svojim izražajem; usana iskrivljenih od grča, kapaka nateklih od suza, kože suhe i tanke kao papir, koja peče do krvi jer je struže tkanina ili papir maramice. A ja, moje jastvo, moja nutrina, pretvorena u jedan te isti grč, u jedan te isti krik, bolno podrhtava, želuca stisnutog jer mi se povraća, jer mi se kamen smjestio na mjesto ponad želuca i boli i steže i puca i opet se obnavlja.
A maske kao maske, krute otežavaju dah, guše jer ne dopire zrak. Ako ih skinem moći ću disati, osjetit ću ledeni dah veljače na obrazima i slobodno udahnuti najdublji udisaj.
A onda, kad ih već dohvatim prstima, shvatim da su maske postale mojim licem. Mogu ih skidati redom, ali ispod jedne uvijek se pojavljuje druga, ispod druge proviruje opet prva. Pa pomislim: neka tu budu do moga kraja.Za tebe ljubavi i za mene, ispod njih je naše zajedničko lice, moja koža obavija tvoje kosti, moj krik budućeg života stapa se sa tvojim smrtnim i ljuljamo se u mantri : «Nije to istina, nije to istina, Una, nije to istina , recite mi samo da to nije istina...»
(27. siječnja 2009.)
Nema komentara:
Objavi komentar