Ulazim u kolotečinu. Godišnji je iza mene, Murter je iza mene, drugačiji način života je iza mene. Sve se pomalo vraća na staro, pa čak i ono najgore a to je da ulazim u radnu godinu bez cilja. I možda baš zato, ona «opijenost» prihvaćanja drugačijeg aranžmana tvoje tragedije, onog «zašto» i «zato» pomalo gubi na svojoj jačini, opet se počinje javljati prijašnji glas u mom umu koji mi šapuće da je sve usmjereno samo na materijalno, da je tvoje nepostojanje konačno, da je ono što smo zajedno proživjele jedino stvarno u mom životu. Bilo je prelijepo, bilo je prezamamno, bilo je prečudesno nadati se i vjerovati da tragedija nije ni postojala u svom konačnom značenju. Jer ako je dogovor postojao, jer ako se isti ostvaruje zbog viših ali još više, naših ciljeva, onda tragedije nema tj. ja je doživljavam kao takovu u ovom, inkarniranom životu, ali u konačnici je nema jer bit ćemo opet zajedno, nas dvije srodne duše, jednom u nepostojanju vremena i prostora zbog nekog drugog dogovora i drugog aranžmana.
I trajao je takav divan osjećaj - mjesec dana. Divan stoga, jer sve moje usmjereno je ka tebi, jer sve bih prihvatila, svu okrutnost događanja samo ako bih jednom opet bila s tobom.
No dovoljni su bili zvuci Vivaldijeve «Gloria in excelsis Deo» da me prođe prvi srh bola, dovoljan je bio susret s Julijom (sestrom tvoga Luke) i pogled na autobus Polly-exa neki dan ujutro na parkiralištu, a da se bol razlije. Gotovo ista kao što je bila prije čitanja Hrabrih duša. Još nije ista, ali slutim da će se ubrzo izjednačiti. I ne znam kako ću to opet, i opet, i opet proživljavati.
Zavidim tvom tati na kanaliziranju njegovog bola putem kreativnosti. Nikada nije pisao više no u ovih 26 mjeseci, nikada njegov rad nije bio uspješniji a kritike pozitivnije. Je li to njegov izričaj bola, njegov bijeg od odlaganja ( a možda i zatomljivanja?) osjećaja gubitka? Nedavno mu je objavljena knjiga legendi namijenjena djeci, izuzetno opremljena, ali čim sam je prelistala i čim mi je pogled pao na prvu stranicu i posvetu u kojoj je tebe naznačio kao onu kojoj je posvećena, te kada sam ugledala izvore iz kojih je crpio podatke za neke od priča, a pritom mi se pogled zaustavio na tvom imenu, srce mi je zadrhtalo. Od ganuća što vidim tvoje ime i prezime u knjizi, od bolnog saznanja da ti ne bi posvetio knjigu da si među nama, stvarna.
U meni se zatrla svaka kreativnost. Pregledavam njegove tekstove ali zato što me to traži, odbijam sve one koji me mole za pomoć u pravnim stvarima, odradim svoje na poslu, temeljito ali bez osjećaja sreće kad je nešto okončano i otputim se kući, u svijet razmišljanja, u svijet analiziranja tragedije, u svoju školjku samoće i posvemašnje bolnosti. Glava doslovno «puca», onaj osjećaj tjeskobe iznad želuca trajno se nastanio u meni, trenuci lišeni svakog osjećaja radosti opet postaju mojom svakodnevnicom.
Bojim se godine pred sobom, bojim se opetovanja one količine bola i nesreće u mojoj javi, nesanice kojom završava neuspjeli pokušaj spavanja, kad i uspijem zaspati a onda se probudim nakon pola sata uz trzaj u mozgu «Nešto se desilo!» i shvatim da te nema, da je to istina.
(5. rujna 2008.)
Nema komentara:
Objavi komentar