Prekjučer sam u internetskom izdanju Večernjeg lista (posredstvom Sandre Ž. koja me uputila na novine) pročitala članak o tome kako se osjećaju roditelji poginule djece, stradale u prometu: njihove ispovijedi, muke, boli. I potom riječ stručnjaka:
RIJEČ STRUČNJAKA Dr. Nenad Jakušić o tugovanju roditelja:
Dr. Nenad Jakušić, dječji psihijatar, ističe da normalno tugovanje zbog smrti djeteta traje godinu do dvije. Ako se ni nakon dvije godine roditelji ne uspiju vratiti normalnom životu, okrenuti drugoj djeci, tugovanje može postati patološko i tada je potrebna pomoć stručnjaka, a ponekad i terapija lijekovima. Roditelji koji patološki tuguju prestaju raditi, traže invalidsku mirovinu, osjećaju se mrtvima i nose u sebi krivnju jer nisu zaštitili dijete od pogibije. Dr. Jakušić preporučuje roditeljima da ne čuvaju predugo igračke i stvari mrtvog djeteta, da ih daruju drugoj djeci. Ni slike mrtvog djeteta ne bi trebale biti na vidljivim mjestima u stanu jer će ih stalno podsjećati na dijete, a trebaju se oprostiti i pomiriti se da ga više nema. Dr. Jakušić kaže da roditelji koji patološki tuguju počnu nesvjesno zanemarivati drugu djecu, koja se nakon nekog vremena znaju i razboljeti kako bi skrenula pozornost roditeljima da su ona tu, živa i da ih trebaju.Kad prođe normalno žalovanje, roditelji će na smrt djeteta gledati kao na nesretan događaj i nikad im neće biti lako kad se sjete toga, no bit će u stanju vratiti se normalnom životu.
Eto, te ili slične bi me riječi i ti savjeti dočekali, da sam prihvatila sugestiju svoje liječnice i otputila se stručnjaku. Može li taj čovjek, pa bio on sto puta stručnjak na ovome području, shvatiti moju muku, shvatiti moju bol i moje stanje? Što bi mi sugerirao, kako da počnem normalno živjeti?
Zgrožena sam. Je li to biće, koje mi je bilo, i jest mi i bit će, moja kćer, zaslužilo da ga nakon godinu i pol do dvije najviše, zaboravim? Ne na način bukvalnog zaborava ali svakako u kontekstu normalnog slijeda života?
Kaže dr. Jakušić da sve što odstupa od navedenog, spada u patološke slučajeve, koje treba liječiti. I medikamentima.
U čemu je razlika između mog slučaja i uopćenih slučajeva koje navodi:
1.Una nije bila malo dijete, sa pune 23 godine bila je između djevojke i mlade žene, kojoj svakako nije više trebala moja skrb kao roditelja, tim više što se osamostalila financijski;
2.Njena soba nije tipična dječja iako i njenu krase medvjedići, majmuni i ostali pripadnici zoološkog vrta (koji su preostali, naime);
3.Nemam druge djece o kojoj trebam skrbiti jer Una je bila jedinica (tim gore za mene) i nisam više u godinama kada bih mogla imati djece (tim, tim gore za mene);
4.Nisam tražila invalidsku mirovinu jer sam još radno sposobna i rad me spašava;
5.Na kraju, ne mogu i neću prihvatiti istinu, ma kuda me to odvelo.
Ono što me pak stvarno zgrozilo i što smatram bešćutnim a što me karakterizira kao patološki slučaj, po riječima stručnjaka jest:
1.Što znači vrijeme žalovanja (koje žalovanje?) u trajanju od 1,5 do 2 godine? Kako mogu IKADA prestati žaliti, kako može ikada prestati boljeti, kako se mogu, na kraju, POMIRITI da je to bio nesretan slučaj i da idem dalje?
2.Njihove stvari treba razdavati drugima (djeci, Crvenom križu, susjedima, siromašnima…). Kako mogu dati njenu odjeću, kad sam je prekrila najlonom kako bi što duže zadržala njezin miris. Svako toliko odem do njenog ormara i udišem, udišem….sve slabiji i slabiji miris. Gladim njen kućni ogrtač, milujem i ljubim njene hlače, majice, njezin su šešir i ogrlica na vitrini na istaknutom mjestu.
3.Ne okružiti se fotografijama na vidnim mjestima da nas ne podsjećaju na djecu koje nema. Čovječe, stručnjače, ja ŽELIM da me podsjećaju, ja je gledam barem na taj način, utapam se u njezinim očima.
A ono u čemu se prepoznajem kao patološki tip je:
Osjećam se mrtvom. Moj život je prestao 1. srpnja 2006. godine i nema više povratka među žive.
Gospodine stručnjače, još nas, roditelja, odstupa od navedenih (Vaših?) pravila:
Danas sam u cvjećarni kod groblja, srela sestrinu kolegicu, znamo se, kupovale smo cvijeće. Ja sam odabrala bijelu ružu za Unu ona nešto drugo za Danijelu. I ona je izgubila svoju kćer, mladu ženu, od nešto preko 30 godina. I svaki puta, kada se vidimo ( a djeca su nam u blizini) ona uređuje grob svoje kćeri, pere, glanca, premješta svijeće….. kaže mi danas da to mora činiti za Danijelu jer joj je kćer bila uredna. I tako satima u istom danu. Je li i ona zato patološki tip?
Jesu li patološki tipovi, roditelji sina jedinca, koji u Glasu Istre od petka u rubrici « in memoriam» objavljuju 10-to godišnjicu smrti svoga sina uz riječi da im nije dosta što ga nose u sebi već da ga žele dodirnuti. Kako ih samo shvaćam! Uzalud mi riječi i razmišljanja da Unu nosim u sebi, ja čeznem strašću očajnice da je fizički taknem.
Jesu li patološki tipovi, roditelji, koje je ubila tuga ili svladala bolest zbog pada imunološkog sustava? Ja im pak poručujem : «Blago vama»!
Da, znam i sama, dvije su mogućnosti nakon takve teške tragedije. Ili ići dalje ili to sve prekinuti, ubiti se. No, ići dalje, ne znači da smo odabrali povratak na staro, toga više nikad neće biti, ponekad su iskliznuća prečesta, ostanak prebolan, ponekad nismo sposobni dići ruku na sebe ili imamo još nekih zadaća u životu, ali je jako, jako teško uspostaviti ponovnu ravnotežu.
Bilo kako bilo, jesam li kategorizirana kao patološki slučaj ili ne, nije mi stalo do te dijagnoze, nije mi stalo niti do riječi stručnjaka, ljudi smo s milijun različitosti, postotkom emocija, kulturološke svijesti. To me podsjeća na horoskop; 12 znakova a preko 5 milijardi ljudi; kako možemo dijeliti istu sudbinu znaka, doživljavati iste ili slične događaje.
Una, ljubavi moja, znam da te nema i da ti ne može biti niti drago niti žao što patim tako jako, ali vjeruj mi srećo i živote moj, moju sudbinu i dalje kroje one riječi koje sam ponavljala te večeri: « Ne, ne, ne moja Una…..»
(24. ožujka 2008.)
Nema komentara:
Objavi komentar