Voljela si dugo spavati, prije, u mom prošlom životu. Znalo se desiti da sam te poslije podneva, ako nisi imala nekih obveza, morala buditi jer bi mogla produžiti do večeri. Ja sam bila drugi tip. Ako mi je noć bila izgubljena, trebala sam čekati onu iduću da se povratim, da normalno mogu funkcionirati. Ali sam se zato znala probuditi u pola pet ujutro i biti svježa za sve predstojeće obveze. Sad je došlo drugo vrijeme. Tjeskoba, depresija, stres, užas koje je uslovila tvoja tragedija doveli su do toga da me već noćima mori nesanica. Isprva mi je samo kucnula na vrata, podsjetivši me da nije kao prije, ali se za noć dvije stanje popravljalo. Ovo je sad već treći tjedan da ne mogu zaspati iako je pojava rezervirana samo za radne dane. Danima sam poput zombija, krvavih očiju, a onda dođe večer i opet isto.
Ležim budna. Tada na scenu stupa moj um, bezuspješno zarobljen preko dana u mojoj glavi, tih se trenutaka i on budi, oslobađa se i počinje tortura. Um je onaj koji radi protiv mene; uljuljkuje me u nadu, govori mi čudnim tamnim glasom da ima druge planove za mene. Kažem mu (sebi) da sam odredila mjesto moga kraja jer ne mogu čekati da kraj sam dođe po mene, a on mi ponavlja te riječi. Pitam ga (sebe), kakve bi to planove imao sa mnom, što bih još trebala u životu napraviti a da ima neke svrhe, on mi kaže da čekam, kaže mi da ima plan. Počinjem plakati, jer sam svjesna da je moj život prestao sa tvojim prestankom, jer sam svjesna da je moja uloga ispunjena, samo se vrijeme zabunilo, i umjesto da počeka prirodan kraj, požurilo, zamijenilo tvoje mjesto s mojim. Tada mi moj neprijateljski um baci ispred očiju tvoju projekciju, u uši mi stavi mikrofon pa te čujem kako mi govoriš, posve blizu: «Mami, to je tako, jednostavno se desilo, nisam bila kriva, nisam to htjela, nemoj plakati jer bit ćemo opet zajedno». Okrenem se na drugu stranu, pokrijem uši rukama, otvorim oči široko, gledam u mrak, ništa ne vidim, ništa ne čujem. Mislim, sanjala sam, ali znam da sam budna. Kažem u mrak: «Čemu sve to, očekujući ništa, ništa ne mogu niti dobiti. Sve sam izgubila, ne mogu čak više niti gubiti. Dokle očekivati ništa, dokle ništa ne gubiti i ništa dobivati?» Um se ponovno javlja, sad nema planova, spominje mi: «Još malo, još malo, nikuda ne žuri, ionako te isto čeka». Kažem u mrak da ne mogu jednostavno to sve više podnositi, ništa ne mogu podnositi, sebe pogotovo. Stalno odlažem a cilj se ne pokazuje. Kako i bi, kad ne postoji? Opet glas u glavi, nježno mi šapuće da će me uspavati; šalje mi u mozak slike tvoje dok si bila dijete, blještavilo boja je tako snažno, da moram opet otvoriti oči, blješti mi tvoja crvena duga haljinica tako snažno da me oči peku. A onda spoznam da su to suze a ne bljesak. Um se sjeća; svake sitnice, svake slike, svake modulacije tvoga glasa, neprestano mi šalje u uši mjehuriće tvoga smijeha, tvoj se fluid razlijeva sobom, obavija me sve tvoje… Um me muči, čereči, kaže mi snishodljivo da ima još malo sati i da sutra a to već jest, moram na posao, umiljava mi se okrećući me sad na jednu sad na drugu stranu. U nosnice mi stavlja opojan miris lipa koje cvatu ispod prozora tvoje sobe, pa da, sad je lipanj, nisam ih niti primijetila dok hodam ispod njih. I onda me eter njegove pokvarenosti obavija i spavam. Tako jednu, drugu, treću, četvrtu, petu, šestu ….petnaestu noć. Srce mi krvari krvlju mojih neispavanih očiju, tijelo mi šalje strelice upozorenja dok hvatam zrak kojeg nemam u plućima, grlo mi je hrapavo od zastalih krikova a glava me nesmiljeno i neprestano boli jer me um zarobio umjesto da je on zarobljenik.
Mjesto me čeka. Moje je srce spremno. Još samo da pobijedim svoj um. Nadam se da hoću jer vjerujem u to.
(17. lipnja 2008.)
Nema komentara:
Objavi komentar