kaže :
" Za teret tako težak,
Sizife, trebalo bi tvoje hrabrosti
Ne nedostaje mi za djelo srčanosti
Ali vrijeme istječe, a cilj je dalek."
Mila moja,
bol je moj kamen, guši me taj ocean suza, koji buja i buja i buja, i prijeti da će eksplodirati kao vulkan a leži pritajen. Svakog jutra me kamen udari posred tijela i zabruji mi u glavi zvuk njegovog kotrljanja unatrag. Još jedan je dan dugačak i mračan predamnom kojeg se bojim izdržati, bilo bi mi lakše da ga ne mogu izdržati, da me slomi. Još jedna besmislenost trajanja, još jedna uloga pred punim gledateljstvom, još jedno odbrojavanje vremena do kasnih sati. Vrijeme ispada besmisleno i nelogično. I pitam se svakodnevno je li moj cilj bliže od jučer.
Dolazi vrijeme proljeća, a čiji miris više ne prepoznajem jer ga ne ćutim i jer mi nije potreban. Za mene je to bilo najljepše doba, kad sam osjetila lepet krila u sebi i koje mi je davalo snage i želje za naprijed. Sad je naprijed moje nazad, i moja stalnost. Govori glumac Bogdan Diklić u prekrasnom bosanskom filmu Gori vatra: " Imam li ja i jedan jedini razlog za smijeh više u životu?". To pitanje postavlja mrtvom sinu koji mu sjedi nasuprot stola ( u glavi) a on mu odgovara: "Nema stari!" a ovaj njemu: "Pošteno". I ubije se. Zašto to ne mogu? Znam da želim jer nema više niti trenutka kojem se radujem, ni proljeća, ni sunca, ni mirisa, ničega.... a plaši me konačna ništavilost. Jer povratka ne bi bilo a opet, ovo što živim nije i razlog za sam život.
Palim ti i virtualne i stvarne svijeće, polažem ti ruže i ljiljane, ćutim te u sebi svake sekunde više nego ikada u našem zajedništvu ali to ne može ispuniti, to ne može utješiti, to ne može mi vratiti tebe. Iako sam odabrana da te cijeli tvoj život nosim u sebi i fizički i psihički, teret života je sve teži i teži, brdo sve više i više, kamen se sve brže i brže vraća natrag a ja nemam više snage. Danas je ujedno i osmi mjesec od kada te nema a čini mi se osamstotim i koliko još i koliko još.
Volim te bezgranično, nedostaješ mi u svakoj sekundi, ostaje mi jedino zvuk tvoga glasa u ušima i tvoj miris u nozdrvama, opip tvoje kože u mozgu. Mami
(1. ožujka 2007.)
Nema komentara:
Objavi komentar