Danas je 1. veljače 2007.

a ja gotovo da i nemam što reći. Krize i malo manje krize, dan užasan ili tek malo manje od toga, da bi opet eskalirao. Mislim na tebe stalno, stalno, svake si minute sa mnom u mislima. I danas, dok sam (uobičajeno - dosadno ) pospremala kupatilo mislila sam, sjećala se, prisjećala, kako sam se uvijek ljutila na tebe i starog da ste kao dvije svinje, prljavci, a ja kao sluškinjica, stalno za vama s krpama. Ljubavi, čula sam ti tako jasno glas u ušima, onaj tvoj nježan i gotovo dječji : " Pa mama, nikada ti nije dobro kako ja ili stari pospremimo za sobom!" I opet, razmišljam, da sam se zapravo trebala ljutiti manje jer ionako ništa od toga nije važno. Ne znam što mi osim sjećanja i ostaje (osim one mučne krivnje koju osjećam i osjećat ću je dok živim) jer budućnosti nema. A ono što se desilo TOGA DANA u meni izaziva takav osjećaj, kao da padam sa nebodera. Kao da se raspadam, kao da ću eksplodirati. Sve je isto kao i svih sedam ( danas je točno 7 mjeseci od kako nisi s nama) mjeseci do sada, pokušavam se nekako zaposliti, malo čitam ili pogledam TV, radim, ali glava je GOTOVA. Jer sam u stvari umrla toga dana: i ti i ja i bog. Nas je troje nestalo. Ti u stvarnosti, bog u mašti, a ja u budućnosti. Srce moje, možeš li mi pomoći da to prestane, da opet budemo skupa? Neću te gnjaviti, neću ti smetati, pa ti si ionako postala odraslom osobom, ali barem da te vidim u stvarnosti, da me dotakneš, da ovo konačno prestane. Pomozi mi Una.