Požar

Bio je to prvi sunčani dan nakon dugo, dugo vremena, čini mi s sve tamo od prije Badnjaka. Dan koji nije označavao početak proljeća, prerano je bilo, bio je tek 29. siječnja 2008., tek jedan utorak koji je započeo uobičajeno, s teškom stvarnošću odmah po buđenju, kao što to biva svakim danom, jasnom spoznajom da je sve to istina, da te nema, da te NIKADA više neće biti. Ustajanje, spremanje na posao, poput automata sam, troma od bola, teška od tjeskobe, ispunjena užasom i mirnoćom ovce koja ide na klanje. Spuštene glave, s prihvaćenom spoznajom života bez radosti, s još jednim danom pred sobom koji trebam odživjeti tek a ne uživati ga, išla sam prema poslu, radila svoj posao, a onda me prenuo zvuk osobnog mobitela, znala sam da to može biti mali broj ljudi, ali ne bojim se više nikakvog glasa, nikakve teške vijesti, nikakve strave…sve je to iza… ono sve što bi moglo biti teško prihvaćam kao dio spasa. Bilo je nešto iza 12 sati. Sunce, svjetlo…i zvuk glasa tvoga tate koji mi je javio da gori stan do našega; mojega, tvojega. Zvuk sirene vatrogasaca, i ja se opet prepuštam prihvaćanju svega, ne idem kući, čekam nekakve nove glasove….. da, javlja Zlatan da je sve pod kontrolom, odgađam povratak kući, najradije bih negdje odšetala, ipak, spremam se i dolazim u dim, smrad, ljude, policiju….. zatičem ti tatu, pripitog od okončanja opasnosti, jer da nije bilo njega i susjeda ispod nas sa 1. kata, koji su se usudili ono što drugi nisu htjeli, i počeli gasiti vatru, sve bi izgorjelo. U tren bih ostala bez ičega, ali ono što me sledilo bila je pomisao da bih ostala bez ijedne uspomene na tebe: slika, pisama, odjeće ( ono malo što sam imala snage sačuvati), snimljenog glasa na kompjutoru…. Ubila bih za osvetu, ubila bih ovog idiota kraj nas koji je zapreo vatru ( bacio opušak na balkonski koš za smeće i otišao izvan Umaga…a ionako nam ovo sve ponovno prijeti, sve dok će biti sam u stanu), ubila bih za jednu tvoju sliku, iako je najveća u meni samoj, iako sve dok hodam neću je (ako ne poludim) izgubiti.
Pokušavala sam se sabrati, ocijeniti štetu, početi spremati, a tvoj otac, na moj očaj, pijan da pijaniji ne može biti. Valjda se opustio nakon svega, ali usljed stresa, piće ga se sve lakše hvata. Nekako je došao do kreveta u spavaćoj sobi, odspavao, no tada je počeo pravi užas. Vjerujem da je bio u stresu, kako i ne bi, i to ga je ponovo vratilo u onaj užas dana 1. srpnja 2006., sve se ispremiješalo… počeli su urlici, počeo je zazivati tvoje ime, vapiti, jaukati, pa cviljeti… sve ono što nikada do sada nisam čula a pitala sam se kako, kako može to prihvaćati na drugačiji način od ovoga. Potreslo me i evo me, ponovo sam u tim prvim trenucima, ludim, ludim od bola, ne mogu disati, teret mi je pritisnuo tijelo do poda, ne mogu hodati i opet razmišljam o kraju jer ne mogu, ne mogu, ne mogu s time živjeti. Una, UNA, molim te pomozi mi, ako je to u nekoj moći izvan mene, pomozi mi da okončam, učini me malo jačom jer ovo nije život, ovo nije ni smrt jer nema mira, nema spokoja. Ne mogu prihvatiti da te nema, ne mogu slušati druge, ne zanima me ništa, i sad kad sam čula tvoga tatu da mu je ISTO kao i meni, znam da se nećemo izvući iz užasa. Čemu, za koga, zašto, za koji to život…
(4. veljače 2008.)