oš je jedna Nova godina pred vratima, još jedna bez tebe. Zamuknuli su svi glasovi znanih i manje znanih koji ne znaju što bi mi rekli, što bi mi poželjeli. Znam, shvaćam ih, a ipak…jesam li ikada računala da će se desiti da nemam nikakve želje, nikakvog sretnog srha u sebi? Jesam li ikada računala na ovo izbjegavanje, na tamu bola, na posvemašnje odsustvo sreće? Napisala sam mnogo puta da sam bila ( u prošlom životu) sretan čovjek, trebalo je oduvijek malo toga da me usreći, a sad kročim kroz život sa teretom koji mi se ovjesio o vrat, koji mi pritišće leđa, pogurujući me ka tlu pa nemam snage ni dići glavu. I kad me Valerija zove da izađemo na doček, negdje na neko mirno mjesto, onako samo na večeru, zna li ona kako mi time čereči dušu, kako mi kopa po spletu živaca, kako me to boli? Kad bih i smogla hrabrosti da prihvatim poziv, što bih osjećala u momentu kada počinje odbrojavanje, kada se otvara šampanjac, kada jedni drugima izričemo želje za sreću, uspjeh, zdravlje… što od toga mogu izreći drugima, što od toga mogu prihvatiti? Moj život je stao na crti jedne subote, jednog ljetnog dana, 1. srpnja 2006. i nema mi iznad te crte. Muka, bol, praznina, očaj, nevjerojatna čežnja za tobom Una, eventualno kakav tračak sjećanja, prisjećanja… na sretne trenutke pronalaženja (očekivanih) darova pod borom, moj srh straha, hoće li ti svidjeti poklon kojeg sam birala i kupovala s ljubavlju i s jednom misli…..samo da te usrećim. A kako su godine prolazile i naročito ona koja je prethodila Duinu, svakim si se trenutkom odvajala na putu ka svojoj posvemašnjoj samostalnosti, egoizmom bliskom mladima i uspješnima, birala si svoje trenutke sreće i nekog drugog zajedništva. Mjesta je za mene, i za Zlatka bilo, ali nekako po strani, u život ti je osim Luke uletjelo bezbroj drugih osoba, prijatelja, suradnika, poznanika… pa si tako naprosto cvjetala u novom životu na drugim destinacijama…..Primjerice Barcelona, grad po tvojoj mjeri i ukusu, nekako mi je ostao na posebnom mjestu razmišljanja jer si se tamo našla, kročila poznatim ulicama, uživala u sjaju i blještavilu «obojanih» vodoskoka, udisala miris tržnice, mirise ulica, nekog drugog i drugačijeg svijeta od malog Umaga. Gdje bi ti bio dom, gdje bi se našla na kraju? Kad ti je Luka predlagao da se malo smiriš, da malo usporiš svoj ludi ritam življenja, kad ti je predlagao posao u Gorskom Kotaru, gotovo da nisi prsnula od negodovanja, tvoje je mjesto bilo drugdje….hodala si Parizom opijena njegovim šarmom, ili se gurala u mnoštvu u Vatikanu, Prag i istok ti se nisu dopadali, dosadno i mračno, Italija da, eh drugačije je tamo, ali Španjolska i posebno Barcelona, bile su ti baš po mjeri. Gubila sam te, a moja egoistična i zaštitnička ljubav nailazila je na sve veće prepreke, migoljila si mi iz ruku a ja sam znala da te ne mogu zadržati. Ali OVO, OVO….to se nije smjelo desiti, na to te nikakva slutnja ne priprema, za to si uvijek nespreman.
Predvečer je, vijesti na TV-u sa obiljem naših gluposti ( lov i haaški lovci i lovina), vani sve zaudara po ispaljenim petardama, a ja sam u ovoj maloj školjci svoga stana, stisnuta između materijalnih i misaonih uspomena, pokušavam preskočiti pripreme za Novu godinu ( što se mene tiče ja ne bih ni kročila u nju) i misli usmjeravam na blještavilo Barcelone, udišući privid njezina mirisa, slušajući privid njenih zvukova, ja sam tamo, gdje nisam nikad bila.
(30. prosinca 2007.)
Nema komentara:
Objavi komentar