I još su mi se urezale u pamćenje neke Thomeséove riječi: „Htjeti ispraviti kad je već prekasno. Htjeti ispraviti zato što je prekasno“. Nešto je o tome govorila i Mirjana Krizmanić u „Tkanju života“, u smislu, kako je smrt bliske osobe strašno iskustvo i radi toga što smo zapravo shvatili da više nikada nećemo moći ispraviti pogreške u odnosu spram te osobe.
Čovjek sam. Sklona pogreškama. Lošim procjenama. Naglosti. Iako me donekle usmjeravao odgoj kojega sam dobila kao i kasnije kulturološke navike, još uvijek sam se znala zateći kako reagiram na način koji me kasnije vrijeđa. Koji me posramljuje. Koji nanosi bol drugome. Nije mi nikada bilo teško izreći riječ „Oprosti mi“ iako mi je istodobno bilo glupo tražiti oproštenje za nešto što je učinjeno s namjerom. Ne vjerujem da nema namjere. Možda malo ishitrenosti ali je bitna namjera. I kako najednom pobiti postojanje namjere? Bi li to značilo da sam u trenutku nanošenja boli i uvrede nekome, reagirala bez „pameti“, bez razmišljanja? Zar bi mi bilo lakše oprostiti sebi?
Muči me ta pomisao. Sve više i više. I kako vrijeme odmiče, kako spoznaja o tome da te nema i da te nikada neće biti biva sve istinitijom i postojanijom, muke se povećavaju. Stid me obuzima, sram me guši, a moju riječ „Oprosti mi“, ti više ne možeš čuti.
Zašto sad to? Znam, jer je prekasno, jer ne mogu ispraviti.
U mislima si mi neprestano, neprestano prevrćem po našim zajedničkim danima. Ja, tvoja mama i ti, moja kći. Ja, kao odgajateljica, ti kao dijete koje odgajam. Svojim si ponašanjem bila u granicama normale. Možda malo mirnija izvan doma, ali u svakom slučaju, složila bih se s konstatacijom da si bila uljudno dijete, a kasnije uljudna djevojka i mlada žena. Pa ipak, ponekad, uslijed životne žurbe, nerazumijevanja, nemanja sluha za nečije probleme ili pak volje da se poslušaju tuđe priče, ta uloga majke – odgojiteljice – jačega, bila je ispred drugih. Pa je ponekad „proradila“ ruka, a ponekad riječ. Teža. Kako vrijeme odmiče, ta ruka i ta riječ sve više dobivaju na težini.
Sada Una, u ovom trenutku, želim ti reći, i željela bih svom silinom svoje ljubavi da riječ prodre do tebe, ne znam kako, ne znam ništa, ali bih to voljela, želim ti reći da me svaka tvoja suza izazvana tom mojom riječju, tom mojom rukom koja ti je zadala udarac, peče i boli, razdire mi utrobu, zamućuje moje oči. Zapravo, svega toga je bilo malo, zapravo bi mi čak i mnogi dječji pedagozi sugerirali da je ponekad najučinkovitija pljuska kao kazna, kao oruđe za pamćenje, ali me to sada previše boli. Boli me sve više ona pljuska koju sam ti dala zbog neposluha da odeš u gradsku knjižnicu i vratiš lektiru kako ne bi kasnila, a kad su te sestrična i prijateljica posjetile, istoga si dana otišla u tu istu knjižnicu jer su i one išle, i pritom dobrano zakasnila na engleski. Nisam željela čuti tvoje objašnjenje zašto nisi poslušala mene već njih, zašto si dopustila kašnjenje na nastavu radi tvoje loše organizacije, već sam postupila po načelu prava jačega i pljusnula te. Okrenula si se i otrčala u školu, a ja sam, iako to nisi vidjela, ostala iza zatvorenih vrata i plakala, ljuta na sebe, ljuta što sam se dala izazvati glupošću i ljuta na svoju reakciju. Svaka me tvoja suza razdirala, još od tvoje najnježnije dobi, pa ipak, ponekad me ta moja koleričnost znala iznenaditi. Neugodno. Oprosti mi milena, oprosti mi što sam te pljusnula, tako mi je žao. Mogla sam to riješiti na drugi način, zašto je to uopće bilo važno?! Oprosti mi Una što sam te udarila kada si markirala na kraju osmog razreda (makar i danas znam da nije bilo svrhe), ti me udarci bičuju svakodnevno sve dok mi koža ne pukne i krv prsne. Iz srca, iz duše, iz uma. Zašto je to bilo važno? Oprosti mi ljubavi na svakoj riječi koju sam ti izrekla povišenim tonom, oprosti mi na svim riječima kojima sam te htjela poniziti, pokazati ti pravo mjesto, mjesto slabijega. Zašto je to bilo važno? Što mi je to značilo? Što sam time htjela pokazati ili dokazati?
Znam da me ne možeš čuti, znam da ne možeš vidjeti kako me suze i jad guše, i znam da to sve više nije važno, sada više ne, ali otpućujem svoju molbu za oprostom put svemirskih prostranstva, vičem na sav glas: „Oprosti mi Una, oprosti mi kćeri, oprosti mi moja ljubavi na svakom mom krivom potezu, na svakoj ružnoj riječi, jer ne mogu to podnijeti, jer me boli svakim danom više i jače. I jer te nema.
(7. travnja 2009.)
Nema komentara:
Objavi komentar