Voljela si slikarstvo velikana moderne Picasa i Salvadora Dalia, ja nisam. Meni su draži bili ( i jesu) impresionisti, meki su, zanosni, utapam se u bojama i sjenama. U točkicama. Sjećam se da si na svojim putovanjima po Francuskoj i Španjolskoj posjećivala muzeje ( jasno, kao turistički voditelj, inače ne znam bi li) i pričala mi o svojim impresijama pri razgledu djela tih velikana. No sada, u ovim trenucima poslije 1. srpnja 2006., mislim da bi moj život mogli naslikati i jedan i drugi. Zato jer su voljeli «lomiti» likove, zato, jer smo i u stvarnom životu izlomljeni. Nisam fizički, još sam u cjelini, ali mi se život raspao, rasuo, kao hrpa kamenja ili pijeska, razbio poput staklene vaze. Kako bi se to naslikalo? Ako zamislimo slikarsko platno, onda negdje pri vrhu ili u sredini, u gro planu, bila bi moja misao na tebe, moja stalna pratnja, ishodište, početak i kraj. Moje jastvo. Ja = ti. Prema krajevima platna, na sve četiri strane, djelići ostataka moga života. Moja svakodnevnica, ukalupljena između kuće i posla, planirana tek na vrijeme toga dana, ne više, ne za tri dana, ne zauvijek. Moji snovi; košmar u njima, uvijek je prisutno mnoštvo ali ne razaznajem likove. Jutrom, težina zbog odsutnosti sjećanja i tako sve do iduće nesvjestice sna. Osnovna boja, beckground –olovno siva, nema radosnih trenutaka, nema osjećaja ushita, sreće, želje za nastavkom života. Okolo osnovnog JA -TI, omotač. To je neprestana bol. Ona mi određuje život, moje postojanje, moje planove, moj konačni odlazak. Ona je početak dana, trajanje, noć, snovi, razmišljanja, san, buđenje. Sveprisutna i razarajuća. Boljelo me svašta u prijašnjem životu, fizičke su boli bile omeđene početkom i krajem koji je stizao. Duševne su bile vezane uz uzrok i nestajale ili se pretopile u stalnu podnošljivu muku. Ova je bol kao sirena na kolima hitne pomoći. Jednaki intezitet, jednaki zvuk koji nadjačava sve ostale, dominira. Zašto bol u sredini, oko tebe i mene, oko moga jastva? Pa zato jer TREBAM tu bol, jer ne mogu bez nje, jer da je drugačije, bio bi to kraj mojega ja, jer je jutrom udišem, stapam se s njom, pretapamo se, postajemo jedno. I kakva bi to slika na kraju bila, bili je netko želio staviti na zid svoga stana. Da je gleda, da ga gleda. Ja bih najradije pobjegla u boje impresionista., izgubila se u beskonačnosti točkica, ali me ne primaju, nema mjesta za takav teret. Gdje da onda okačim sliku svoga života?
(7. veljače 2008.)
Nema komentara:
Objavi komentar