U snu sam na ulici nekog grada koji u nedjeljno i proljetno i mirisno jutro liči istodobno na Zagreb, Umag i Beč. Hodam ulicom po neravnom pločniku i dok mi pogled zapinje o izloge osjećam se sretnom jer iščekujem zvuk autobusa i tebe u njemu. I doista, dok prelazim preko ulice na dio rezerviran za autobuse, a uz nogu mi nježno zapinju tulipani u raskoši uličnog cvjetnjaka, zaustavlja se taj bus. Staje, vrata se otvaraju uz zvuk zračnog pritiska… no nitko ne izlazi pa se naginjem prema unutrašnjosti. Znam da si unutra, srce mi počinje lupati od sreće i neizvjesnosti …a onda mi se pogled mrači jer u moru nepoznatih pogleda nema meni najdražeg. Budim se. Suočavam se s istinom i saznanjem. Boli me neprekidno i strašno praznina…i čini mi se da u tim trenucima ponovo umirem.
U subotu ti se tata vratio iz grada u koji je otišao iz bezazlenog razloga preuzimanja šparuga. Sa suzama u očima. Nisam ga takvog već dulje vrijeme vidjela. Mislila sam da mu je lakše no meni jer je više zaokupljen zadacima koje hrpimice preuzima kao čovjek koji umire od gladi. Nikada dosta. Tog dana je drugačiji. Jer se desio neplanirani susret s jednom osobom koju i ti znaš. S pjesnikom, Zadraninom Brunom Zorićem. Isplanirao i tog dana bijeg pa uletio u zamku buđenja zvijeri u utrobi. Ponovno mu tvoje ime izrečeno glasno zaderalo ranu. Vidim da smo isti. Dovoljno je samo da te netko spomene, da odjekne zvuk tvog imena izvan našeg uma i ruši se lažna kula smirenosti.
Prije dan i pol, desila se tragedija na Pagu. Poginulo je troje mladih u dobi od 19, 21 i 24 godine. Nema više Martine, Ante i Marina. Djevojka Martina Škoda s Paga, iz Povljane. Je li možda u rodu s tvojom cimericom Anamarijom?
Kaže prof. dr.sc. Đulijano Ljubičić, predstojnik Klinike za psihijatriju pri riječkom KBC-u:
„….U ovom slučaju rane zbog gubitka djeteta neće zacijeliti do kraja života jer je znanstveno dokazano da je najviše rangirana trauma – smrt djeteta“. Točno. Bez komentara.
(27. travnja 2010.)
Nema komentara:
Objavi komentar