Posljednjih dva - tri dana pod snažnim sam dojmom upravo dočitane knjige nizozemskog autora P. F. Thomésea „Dijete sjene“ ali i razgovora novinara D. Mandića s poznatim publicistom, novinarom, književnim kritičarom, piscem… elokventnim Igorom Mandićem u svezi upravo objavljene knjige „U zadnji čas“. Prvu sam knjigu, „Sebi pod kožu“ „progutala“ jer bila sam pod dojmom tragedije koja je zadesila moju obitelj i tražila spone između svoje/naše i njegove/njihove tragedije. Oboje smo izgubili ono najdraže u životu, svoje kćeri, svoje jedinice, na koje smo bili izuzetno i prije svega ponosni. Ono na čemu sam se zaustavila u razgovoru novinara i I. Mandića bilo je pitanje, a još i više, obrazloženje koje se odnosilo na pitanje samoubojstva.
U ovom postu, ne znam je li uopće potrebno spominjati, govorim isključivo u svoje ime i obrazlažem svoja viđenja teme. Ne zanimaju me (jer i ne smiju) stanja drugih, za sebe sam odgovorna, svoje proživljavam.
Kaže Mandić da je na samoubojstvo pomišljao ali nije znao kako ga objasniti. Na kraju se ta pomišljanja i promišljanja, a naročito promišljanja, svedu na odustanak. Pa bih i ja radije o odustanku, ako se radi o njemu.
Iskreno, zavidim svakome tko je smogao hrabrosti i okončao svoju muku jer radi se o tome, o nemogućnosti pronalaženja izlaza iz određenog stanja. Prvih dana po tragediji; osjećaj da nemam izlaza, osjećaj posvemašnje pustoši, praznine, pustinje, bio je u tolikoj mjeri intenzivan da sam tražila i pronašla mjesto gdje ću to učiniti. Pa i čime. Ne posjedujem oružje i gnušam se bilo kakvog oružja kao i oruđa u svrhu korištenja te alatke, na bilo koji način. Dakle, preostale su tablete ili vješanje. Tih sam dana već pomalo imala osjećaj života „ s druge strane“ ( sličan sam osjećaj doživjela čitajući Tolstojev „Rat i mir“ u doživljavanju stanja Andreja, smrtno ranjenog). Nije to bilo samo zbog osjećaja šoka, tjeskobe, anksioznosti zbog fizičkog gubitka kćeri, već prisutnost osjećaja napuštanja vlastitog tijela. A onda su zaredala razmišljanja o konkretnim problemima; kreditnog odnosa i stavljanja supruga u poziciju da mora vraćati moj dug, ili je bilo nešto drugo, ili pak treće, no bila je prisutna i misao „bit će vremena za to“. Jasno je da za to uvijek ima vremena, ali moram sebi samoj priznati da odluka nije bila konačna i po svemu sudeći stvarna. Razmišljam momentalno o tome, optužujem se za kukavičluk, za nedostatak ljubavi spram Une, za izdaju. No svakim danom sve više dolazim do zaključka da sam to (do sada) propustila učiniti jer sam se dokazala prvenstveno kao biće instinkta. Onog sirovog, zemaljskog. Ništa me ne razlikuje od bilo koje životinje pa i biljke na našoj planeti koja pokušava opstati. Preživjeti. Ispalo je jače od mojih misli, od moje svijesti, od moje ljubavi, od moje muke. Preživjeti, samo preživjeti. To je po mom sudu objašnjenje i ne treba ga dodatno analizirati.
Svjesna upravo izrečenoga, a svjesna i strašnog života kojeg sam prinuđena živjeti, baš svijesti radi, baš ljubavi radi, batrgam se svakodnevno s mislima o nedostatku cjeline. O tome sam nešto pročitala u knjizi „Dijete sjene“ i pronašla put svojih razmišljanja i načina života. Poimanja svrsishodnosti, a i trajanja. Naime, oduvijek sam funkcionirala imajući na umu cjelinu. Ako se nešto lijepoga dešavalo, cilj je bio postignut, ako su bile na redu neugodnosti, trebalo je samo ostaviti dovoljno vremena da se stvari poslože ( pa i smanjiti kriterije ako treba) i rješenje se nametnulo. Loše se potisnulo, ali se s upravo postignutim rješenjem moglo dalje nastaviti. Ali ovdje nedostaje. A baš me to održavalo i održava na životu. Nesvjesno (ili ipak svjesno?) očekivanje nekakvog rješenja. I sad sam u raskoraku. Kao svjesno biće znam da rješenja nema i neće ga biti jer sve ovo je radi Une, a nje nema i neće je biti. Nikad više. Konačnost. Mogu li zatvoriti ta vrata i otvoriti druga? Ne mogu jer zaboraviti ne mogu i neću, niti mogu stvoriti drugu Unu. Pa što ću i kako ću onda? Kaže Thomése : „Da bi mogao živjeti, moraš se bojati smrti, moraš imati što izgubiti. Nešto je moralo ostati, nešto što nisi izgubio“. Što li je na stvari, što je to meni (pre)ostalo, a ja to ne prepoznajem? O kojoj se vrijednosti radi? Ili je stvar samo i opet u tlapnji?
Bojim se svojih dana bez tebe, ljubavi moja mala. Bojim se jer već ti se miris izgubio. Snažno udišem miris tvog sakoa, plašeći se vaditi ga češće iz ormara i iz plastične navlake kojom sam ga zaštitila samo iz želje da čim dulje sačuva tvoj miris, kako ti se miris ne bi izgubio. Ali jest, moram to priznati samoj sebi. Bojim se, očajno se bojim da ću zaboraviti dodir tvoje kože pod svojim prstima i iako si stalno sa mnom i u meni, bojim se da si sve dalje. Muka je ista, bol je postala konstantom moga življenja, ali bojim se da će i to biti dovoljno. Hoće li me ipak to saznanje usmjeriti na ono prvotno, na približavanje? Kako na kraju živjeti bez osjećaja i s tom predubokom prazninom u sebi. Kako prihvatiti konačnost i nemogućnost mijene? Kako, kako? Je li puko preživljavanje dovoljno samo sebi, dovoljan razlog za nastavak? Kad se neka od životinja u pradavnim vremenima, živeći u nepovoljnim uvjetima prilagođavala, snažila i opstajala to je poslužilo višoj svrsi, evoluciji. Uz conditio sine qua non: plodeći se i množeći se. Produljenje vrste. Za budućnost planete mnogo, za moj život nedostatno. Jer ja sam svojoj svrsi poslužila.
(21. veljače 2009.)
Nema komentara:
Objavi komentar