Spremajući se na putovanje do Murtera, u umaškoj sam Gradskoj knjižnici namjeravala posuditi nekoliko knjiga. Za putovanje sam si namijenila čitati
A. Krajcara dok su za plažu i odmor bile namijenjene knjige pitkijeg sadržaja. A onda mi se pogled zaustavio na polici do pulta. Knjiga američkog autora Roberta Schwartza i naslova «Hrabre duše» me zaintrigirala iako me tek podnaslov «Zašto smo odabrali ovaj život» ponukao da na Zlatkovu iskaznicu uzmem i tu knjigu. Kod kuće sam je namjeravala malo pregledati kako i inače imam navadu prije čitanja. I od tada je ne ispuštam iz ruku. Knjiga kao da je meni namijenjena, ponudila mi se našavši se na posebnom istaknutom mjestu. Čitam je i plačem. Plačem i čitam. Trebala bi mi ponuditi melem, samo da moj um konačno prestane nadgledavati i kontrolirati moje srce. Dvije godine tražim takvo štivo, makar da ga samo pročitam a onda odlučim što ću.
Knjiga ima nekoliko cjelina a preporuka je autora da se kronološki čita, ali ne može se spriječiti moje srce...preletjela sam stranicama i vidjela da ima, IMA riječi i o tom (mom) slučaju. Ipak, počela sam redom čitati a onda danas otišla na to poglavlje.
Što je smisao knjige? Koji je smisao riječi i zaključaka?
"Na razini Univerzuma postoji duhovno – duše koje se prema vlastitim zamislima i planovima inkarniraju na razini materijalnog, bilo gdje i u odabranom vremenskom razdoblju (vrijeme kao kategorija ne postoji na razini Univerzuma, to je jasno) po vlastitom odabiru. Srodne duše, povezane duše, zajedno planiraju svoj materijalni život u određenom tijelu, na određenom mjestu, u planiranom zajedništvu a cilj je napredak vlastite duše kroz iscjeljenje. I stoga i baš zato; nema krivnje, nema mržnje, nema slučaja, nema pitanja zašto, jer je sve isplanirano prije rođenja.
U dijelu koji se odnosi na smrt voljene osobe: zašto se događa, kako se ponašati i zašto se tako ponašati, proizlazi da sam ja npr. radi vlastitog učenja, radi vlastitog napredovanja duše (duhovnog) u krajnjem cilju prepoznavanja sebe, svoje osobnosti i svoje duše na način da volim samu sebe, da se prepoznam u ljubavi, da se prema drugima ponašam iscjeljiteljski i s ljubavlju, isplanirala tu tragediju i taj gubitak a moja srodna duša,ti Una, pristala si pomoći mi. Sebi si namijenila ulogu moje kćeri ( u nekim drugim životima bila si možda moja majka ili sestra ili suprug.) i ukalkulirala svoj napredak kroz kratak život, jer se radi o naprednijoj (starijoj) duši. I iako je sve isplanirano prije rođenja u ovom slučaju je preporuka da se istinski tuguje jer : Tugovanje je za dušu izraz ljubavi, a svaki izraz ljubavi iscjeljuje....Plač je prirodni mehanizam kojim se tijelo oslobađa energetske gustoće; suze održavaju protok energije i stoga omogućuju daljnje iscjeljivanje. Plakati je, zato što to želimo, blag i brižan način njegovanja samoga sebe. ...Duh nas nikada ne napušta u tuzi i nitko ne tuguje Sam. Dok razmišljamo o onima koji su se vratili duhu,dozivamo ih energijom svojih misli..... Nadalje, voljene osobe u stanju duha sposobne
su stvarati poznate mirise, kao što je miris kolonjske vode ili parfema koje
su koristile, kako bi nam dale do znanja da su i dalje s nama. Tuga katkad naruši našu sposobnost naših opažanja takvih poruka, ali je naša otvorenost prisutnosti preminulih voljenih osoba za njih poziv da u našim životima izvode čudesna iscjeljenja. I dalje: Kad osoba premine, budite uvjereni da ste od njih dobili sve što ste trebali dobiti.... Kobne nesreće za koje se možda osjećamo odgovornima samo se neke od izlaznih točaka
koje su naši voljeni planirali prije rođenja. Ako smatrate da ste trebali spriječiti nečiju smrt, budite uvjereni u sljedeće: nitko ne umire bez vlastitog pristanka. Zbog toga možete oprostiti sebi. U tome pronaći svoj mir. I td."
O reinkarnaciji govore određene vjere, nije to novost. Cilj takvih inkarnacija također je određen u tim vjerama (vlastito pročišćavanje i napredak duhovnog) ali potka koja mi je nedostajala bila je u zajedništvu, ne isključivo u odnosu majke – kćeri, ali svakako u blizini voljene osobe (duše) uz zajednički napredak i moguće zajedničke inkarnacije….
Ne znam mogu li u to povjerovati, ali ima više smisla od ovog posvemašnjeg besmisla (smrt je ništavilo u svakom smislu), kao i od vjerovanja da je nebo galerija s koje nas gledaju naši voljeni. Moji neprijatelji, strah i sumnja još uvijek dežuraju i moje je srce još zatvoreno. Još uvijek mnome drma bijes, mržnja (spram života i sudbine), jad, još uvijek ne mogu plakati dugo, dugo pa da mi bude lakše. Još uvijek su moje suze pokazatelj nemoći, jalnosti za (tuđom) srećom, praznine....ali vidim da tako ne mogu više. Takav život stvarno nema smisla, umirat ću polagano, život sam si pretvorila u pakao a ne mogu te vratiti. I kad zatvorim taj krug, počnem otpočetka, pa opet isti ciklus. Ne znam, ne znam, za sada su mi pročitane riječi odškrinule mogući prozor.....utjehe i nade. Možda za nekoliko dana shvatim da je to hrpa gluposti: mediji, anđeli, duše...... ali ipak me muči ta osobnost. Da smo kao mravi, da nam je cilj proživjeti ovaj životni ciklus i potom – mrak, zar bi me
ta osobnost odvajala od drugih ( i njih od mene)..... pitanje, pitanje.......ali ako bi pročitano bilo, kad bi bilo, istina, Una, Una, nikad više........preteško
je breme, prevelika je ljubav, preveliki je gubitak a patnja bez dna. Kad bih mogla birati, izabrala bih da moj život u ovoj osobnost bude jedini u beskonačnosti, samo da je tvoj trajao, jer ovo je bez obzira na cilj - preteško.
(Murter,1. kolovoza 2008.)
(17. kolovoza 2008.)
Nema komentara:
Objavi komentar