Željela bih svim srcem da takav raj postoji za našega Maxa. Sjećaš li se Una, kada si ga baš ti izabrala prije 12 godina? Bilo ih je kod Vande Š. još dvoje ali baš ti je taj mačić dotrčao prvi do ruke, uhvatila si ga sva sretna i rekla: «Taj će biti naš». I bio je svih tih godina, zabavljao nas, ljutio nas, sam je otvarao frižider i krao hranu, znao je šetati izvan dosega naših očiju i po štednjaku i po kuhinjskom pultu, krao nam je kolače sa stola, igrao se s tobom, sa mnom, bio je Zlatkova maza. Svijet je ugledao prije 12 godina upravo u travnju a nas je razveselio u svibnju. A sada ga nema, jutros je prestalo kucati njegovo malo srce, jutros je zauvijek sklopio svoje zelene oči. Dva dana je trajala agonija, srce mi se stezalo dok sam ga gledala i milovala, noćas, već potpuno malaksao stavio mi je šapicu preko ruke, i tvoj tata je noćas ustao oko 2 sata i milovao ga, ali ujutro je bio kraj. Srce mi je pusto i u ovu svoju pustinju od duše i nutrine dodala sam još i tu hrpicu pijeska.
Znam da svatko ima svoj početak i kraj, znam da je tih 12 godina proživio lijepo, da mu nije ništa nedostajalo, da je bio i hranjen, i pojen, i mažen…ali teško je prihvatiti zakon prirode i biti miran. Tata ga je pokopao u šumarku negdje prema Špinelu, a sada je kuća prazna.
(13. travnja 2008.)
:(((((((((
OdgovoriIzbriši