Moj Murter

Ljeto je u Umagu, prvi dan kolovoza 2007., vruć, suh, paklen,očajan. A ja, kao, spremam se i ove godine u Murter,na otoku Murteru. Moja dugogodišnja oaza, moja destinacija gdje nestaju sve boli, gdje se moja nutrina krijepi pogledom na usnule divove zmajeve - kornatski arhipelag, točno preko puta moje plaže u malim Docima. Lijeni prelet galeba, sjena na mojoj nozi, glava mi buči od luđačkih napjeva raspomamljenih cvrčaka, uši zaglušene od neprestanog zvuka mora u kamenoj groti dolje lijevo, od zvuka prskanja prezrelih i suhih sjemenki u mahunama brnistre, graktanja gavrana nad Docima, na visu obraslom borovima na čijoj je drugoj strani ljupka i skromna Betina. U zraku gorkoslani miris mora, miris vriska duboko u sinusima, na raspuklim usnama od soli, sunca i vjetra, okus krvi. Sunce visoko odskočilo usred modrine bez ijednog oblaka, oblačića, sjene. To je za mene Murter, već 41 godinu. Bilo bi više još za jednu godinu, ali ljeta 1982. nisam ga pohodila jer je moj život tog, također vrućeg, 28. srpnja dobio oblik, ovojnicu, svrhu. U moj je život ušla Una očekivano ali nisam znala i to, da ću se još iste večeri zaljubiti u drugo biće, tako snažno, tako duboko, da niti sada, nakon 25 godina taj osjećaj nije ništa manji. Nekakva je crta razdjelila moja murterska gostovanja na 2 dijela te godine. Prvih 17 godina obilježeno je pravim dječjim i mladenačkim veseljem, druženjima, izlascima, prvim poljupcem sa Švedom Gunarom, poljupcima i beskrajnim maženjima u mračnoj sjeni smokve s Dudom, iskradanjima kroz prozor sobe sa sestrom Valerijom u noćni život (da ne čuje baka), kasnije seksualnim igricama sa Zlatkom 20 metara dalje od kuće, kada nam se koža ljeskala od znoja i mjesečine ispod kržljave masline a onda te 1982. fanfare najavljuju dolazak njezinog visočanstva, princeze, moje mantre: Una, Una, Una..... Dolazak kćerkice me sprječio te godine da nastavim sa murterskim ludorijama. I od tada do 2006.,iza tih 23 godine,druga crta: puna da punija ne može biti. Nema pretjecanja, nema ubrzanja, lijepo i pravilno, lakšim tempom. Sve smo prolazili Murter i ja zajedno tih 23 ljeta: i njene suze straha od dodira prohladnog mora, prva crvenila ispečene kože, brisanje znojnog čela usnulog anđelčića u vrućim poslijepodnevnim satima na Docima, temperature uslijed angina i prehlada, prvo plivanje bez jastučića, prvo ronjenje, zvukove njenog mobitela, njezinu odsutnost jer ga nije voljela kao ja, i onda odluka: hoće li ili neće biti treće crte. Prošlo ljeto bez nje nije bilo prvo murtersko, ali je bilo prvo po njezinoj apsolutnoj odsutnosti. I ne sjećam ga se, bilo je iznuđeno ( kao, bit će mi bolje ako promijenim sredinu i odem na tjedan dana),mutna je slika u mojoj glavi, nedostaju neki trenuci i sada godinu dana poslije pitam se: hoću ili neću, mogu ili ne mogu,smijem ili ne smijem.... a znam da ne smijem ništa, jer svako me htijenje dodatno ubija i jer sam u tunelu mračnom kao rog i ne vidim svjetlo, a ne vidim ga jer sam samu sebe oslijepila. Boli me još više kada znam da mi čarobni mag Murter neće pomoći, a ne može jer mu ja nedam.Obje sam crte uvukla u ovu najdeblju, treću, i stegnula je svom snagom oko svoga vrata. :kiss:Mama
(1. kolovoza 2007.)