Pozitivno zakonodavstvo Lijepe nam naše, za učinjene saobraćajne prekršaje sa smrtnim posljedicama kao odlučujuću olakotnu okolnost priznaje i uzima u obzir pokajanje okrivljenika. Kao otegotne okolnosti sud uzima u obzir činjenicu da se radi o životima mladih, djece - nevinih; osoba koje su se našle na krivom mjestu u krivo vrijeme pod kotačima nečijeg vozila, u srazu dvaju automobila, u tami tunela…. i u čijim je životima toga dana ili noći rulet zaigrao svoju igru.
Nevinih nema više i nikad ih neće biti. «Nikad više» u mračnoj poemi opetuje E. A. Poe. Kako to strašno zvuči onima koji su izgubili svoje voljene, koji se jutrom bude nesretni, čiji je svaki dan gori od onog prethodnog a budući gori od sadašnjeg. Znaju da nikada više neće vidjeti oči svojih voljenih, da im nikada više neće osjetiti pút, nikada ih zagrliti, nikada čuti glas. «Nikad više» je sinonim za konačno, sinonim za kraj nadanja, sinonim za kraj jednog drugačijeg, sretnog života, života prije.
Vrijedi li ljudski život koliko i riječ : «Kajem se…» na tezulji života? Koliko zapravo teži riječ pokajanja; sadrži li ona u sebi svu bol roditelja djece, mladih, žrtava, onih kojih nema? Sadrži li i sve one suze koje bujaju i teku uzvodno i nizvodno u srcu tih roditelja? Sadrži li svu onu sreću koju su roditelji osjećali uz svoju djecu, koju su stvorili, odgajali, vodili kroz život, uživali u uzajamnosti. Sadrži li u sebi i svu onu nesreću koja je usljedila poslije tragedije?
« Žao mi je, kajem se, mučim se, ne spavam, ne jedem, imam psihičkih problema, na tabletama sam….» ali čuje se i njihov glas koji bubnja o glavu roditelja žrtava: « Kajem se ali prihvaćam visinu kazne i ne, nije preniska. Prava i pravde, odvjetnika moga radi a onda i samoga sebe, žalit ću se, tek radi toga da postupak ima smisao.» Ne, nitko od okrivljenika kojima su izrečene kazne u trajanju od 6, 7, 8, 9 mjeseci (radi se tek o nepravomoćnim presudama) istodobno od suda nije zatražio veću kaznu jer ga odmjeravanje kazne od nekoliko mjeseci vrijeđa kao čovjeka koji se – kaje.
U očima onog koji je odgovoran za kraj tvojega života nema ni trunka kajanja. A riječi koje je izrekao 7. srpnja 2006. : «Kriv sam. Ja sam je ubio» odletjele su u vjetar. Zaboravljene. Ionako su bile izrečene dojma radi. Nikada više nisu ponovljene. Moje uši ih nisu čule, moje se oči nisu srele s njegovima, ne zato što bi spustio pogled, već zato što gleda pored mene. Toliko vrijedi tvoj život. Kao skretanje pogleda.
Slušajući i čitajući izvješća iz crnih kronika naših javnih glasila koja se odnose na spomenute slučajeve, osjećam, ne tugu, ne jad već – tupost. Zar vaši životi vrijede manje od «kajem se…»?
(18. rujna 2008.)
Nema komentara:
Objavi komentar