„… Sve što osta od tebe
to miso je moja na tebe
miso koja ti oblači meso,
miso koja ti daje da misliš…“
(Vesna Krmpotić)
I danas, na tvoj 28. rođendan ja sam ta koja ti (po tko zna koji puta) oblači meso, koja ti daje da misliš, ja sam ta koja udahnjuje život u tebe. Samo da ti glas mogu čuti, samo da te mogu dotaknuti, a da to nije zrak, imaginacija, slika stvorena u mom umu! Pitam se, zna li itko kako prsti postaju osjetljivim kad mozak dozove sliku i nedostaje samo tanka prepreka da ostvarim zamisao? U tom mi trenutku strelovito jurne zamisao da bih sada, ovoga trenutka pristala na bilo kakvu spiritističku seansu (u koje inače ama baš ništa ne vjerujem) u kojoj bi te medij prizvao a ja bih doživjela jedan, samo jedan mali i tako potreban trenutak tvoje prisutnosti. Nedostaješ mi Una, osjećam se potpuno napuštenom i osjećam sve veći strah od udaljavanja.
Danas imaš toliko godina koliko sam ih ja imala kad si došla u moj život. Toliko sam ti puta pričala, a ti tražila još i još, kako me tog dana, te večeri zapravo, obasjala svjetlost spoznaje vrijednosti mog postojanja, rekla sam ti dječjim jezikom da me obasjalo Sunce i posrebrio Mjesec, a ti bi se blaženo smijala jer djeca vole da im se neprestano ponavlja kako su voljena. Tada, kad si bila curica, često si sjedila ugniježđena na mojim rukama ili krilu, mazila se poput ptiča, kasnije kad ti sigurnost maminog zagrljaja više nije bila potrebna, svoje si rođendane slavila na neki drugi način, a sada, da si ovdje, vjerojatno je da ne bi bila sa mnom no to nimalo ne umanjuje strašnu prazninu koja se materijalizirala umjesto tebe.
Strašno mi nedostaješ Una. Strašno mi je što je danas osvanuo dan koji mi je 23 godine bio na posebnom mjestu, a danas me dotakla ledena spoznaja da već po peti puta, taj datum izaziva samo bol.
Gdje se danas skriti od vlastitih misli, gdje jesti i spavati a da ne boli, kome danas viknuti da ne mogu više i kako te ponovno imati u svome krilu?
Nigdje, nikome i nikako.
I danas ću opet samo mirno stati ispred tvoje ploče, danas ćemo tvoj tata i ja staviti svježe cvijeće u vazu, danas će me tamo zaboljeti glava i utrnuti ruka, i samo ću nijemo stajati dok će se stihovi Vesne Krmpotić, uklesani na ploču, svom silinom, poput klinova zabijati u moj mozak.
* Ovaj sam tekst napisala jučer, a noćas, jutros, dozvala sam te u san koji je bio sav od tvoga imena i tvoje prisutnosti. Trzaj i buđenje, a tvoje mi ime silno odzvanja umom i drma mnome. Imala sam te tako stvarnu, no koliko? Sat, minutu ...?
(28. srpnja 2010.)
Nema komentara:
Objavi komentar