Ove sam noći (opet!) prevarila um i zaspala. Ujutro me u novinama dočekalo tvoje lice i moje riječi, klatno se pokrenulo, učinilo svoj četvrti krug i njihanje otpočinje.
Posižem i jutros za Pamukovim Muzejom, „razgledavam“ izloške i uspoređujem:
„…Čitatelju koji ne može posjetiti naš Muzej pojasnit ću da je lijevi gornji dio želuca ishodišna točka te boli. Kad postane snažnija, bol se odmah počinje širiti u šupljinu između prsa i želuca, kao što se vidi na ovom prikazu. Tada se ne bi osjećala samo u lijevom dijelu tijela, nego bi prelazila u desni. Činilo se da netko u mene zabija odvijač ili usijanu željeznu šipku, i unutra je vrti i poteže; ili da mi se u želucu i trbuhu nakupila jaka kiselina i da su za moje unutarnje organe prionule ljepljive i žareće morske zvijezde. Kad bi se bol pojačala, zahvaćala bi čelo, zatiljak, leđa, moje snove i svaki dio moga tijela, i stezala me kao da me hoće udaviti. Katkad bi se – baš kao što sam obilježio na prikazu - koncentrirala točno oko pupka, gotovo u obliku zvijezde, onda bi se penjala i punila mi usta kao kakva kisela i opora tekućina budeći u meni paničan strah da ću se ugušiti; natjerala bi me da zaječim, a u cijelome tijelu osjetio bih pulsirajuću bol. Na trenutak bih zaboravio bol kad bih rukom udarao u zid, radio gimnastičke pokrete ili kao sportaš opterećivao tijelo, no i kad je bila najslabija, osjećao sam kako kapa u krvotok kao iz pipe koja se ne da do kraja zavrnuti. Povremeno bi mi stezala grlo i otežavala gutanje, katkad se širila prema leđima, ramenima i rukama. No zapravo je uvijek bila u želucu, on joj je bio središte….“
„ …Kad bih duboko uronio u svoju bol, to jest dok bi se male kaustične bombe rasprskavale u mojoj krvi i kostima kao rakete pri vatrometu, svaka od mnoštva uspomena odvukla bi me nakratko od boli, katkad na petnaestak sekundi, katkada na sekundu ili dvije; potom bi me vraćala u prazninu stvarnosti ostavljajući za sobom još žešću bol. Tu bi prazninu ispunio novi i začuđujuće snažan izazivajući bol u prsima i leđima, izvlačeći mi snagu iz nogu. Da bih se oslobodio novog vala boli, nagonski sam uzimao nešto što budi zajedničke uspomene… Znajući da neću moći izdržati užasne bolove u nogama koji će nastupiti nakon što svaka od tih uspomena izgubi svoju moć utjehe, nisam mogao ustati dokle god sam maštao, a dok sam ležao, sve su me stvari poticale da maštam i iznova prizivale naše zajedničke uspomene…“
„… Svaki novi dan počinjao je s nadom da će mi sljedeći biti bolji i da ću je barem malo zaboraviti, no i idućeg dana osjećao bih istu bol, istu onu koja mi je ubijala želju za životom i pekla me u trbuhu kao upaljena petrolejska svjetiljka ..“
Danas će netko, ugledavši tvoju sliku u novinama i datum na kalendaru, pomisliti na tebe, upaliti svijeću u mislima ili tvojoj ploči, pokloniti ti svoju misao i trenutak vremena….. a za tvog „starog“ i tvoju mami započinje 1462. dan. Dan koji se nimalo ne razlikuje od prethodnih u ovih 4 godine.
Boli. Sjećam se. Svega. Svake sekunde. Ali od sjećanja….. čini mi se, ja ne mogu živjeti jer u meni i dalje gori Pamukova „upaljena petrolejska svjetiljka“.
(1. srpnja 2010.)
Nema komentara:
Objavi komentar