Na jučerašnji upit svoje kolegice, kako i koliko se dugo može nositi sa tugom jer doživjela je privatni neuspjeh, zastala sam s odgovorom. Situacija nam nije ista što je i ona primijetila (u njezinoj su maloj obitelji svi živi, jedino se suprug okrenuo ka drugim, samo njemu znanim izazovima) no rekla sam, pažljivo mjereći riječi, da je gubitak ogroman kad je u pitanju neupitna ljubav, a takva nam je ljubav prema djeci, takva jest moja ljubav prema tebi Una. Kad ljubav postavlja granice, upite, uvjete, uslove… i bol se može ograničiti. Također sam rekla i to, da do tuge nisam stigla. Pogledala me tužnim pogledom i vjerujem da je shvatila smisao i istinu.
Kako joj zapravo objasniti svoje stanje i što je još važnije, želi li me čuti? Znam da ima životnih problema, jest da mijenjaju njezin način života, pogled na svijet, mijenjaju sliku tezulje pravde i nepravde, istine i laži, ali kako, kako joj dočarati situaciju koju sam doživjela dan ranije, a sve u želji da shvati kako se ova bol ne može ograničiti.
Bila je srijeda predvečer, zimsko vlažno vrijeme. Tvoj tata i ja, otputili smo se put Poreča kako bismo razgledali neke stvari u salonima namještaja. Vjerujem, da je drugačije, da si s „ove strane“, da bi bila zadovoljna preliminarnim odabirom. Nešto moderno, lagano i razigrano. Treba nam nešto, tvojem tati i meni odvući pažnju s teške more, pobuditi neki interes pa makar unaprijed znali da se ništa neće promijeniti i da je sve uzaludno. Nakon razgleda pošli smo nekih stotinjak koraka pješice prema porečkoj robnoj kući. Najednom, kao da sam se našla u noćnoj mori, snu teškom od snoviđenja, od realnosti snova. Isto raskršće, ista prometna situacija, isti manjak prolaznika, samo nas dvoje, on kreće prije, ja ga sljedim…. U glavi mi je zasvijetlilo tisuću svjetlaca, počelo mi je bubnjati u zatiljku, osjetila sam prvu aritmiju i činilo mi se da neću biti sposobna preći niti zebru. Sve se slilo u jednu jedinu sliku: četvrtak 29. lipnja 2006. Tvoj tata i ja na toj istoj cesti, istom raskršću, samo s tom razlikom da je bilo ljeto, vrućina i sparina, 16 sati…. Opet ćutim istom snagom onaj osjećaj praznine koji me tada obuhvatio svom snagom, nešto me udarilo posred želuca, neki zamišljeni/izmišljeni boksački udarac. Tada sam osjetila da se nešto desilo, nešto se svalilo s moje duše, oljuštio se sloj sreće, a ja sam to pripisala ljetnoj žezi. Ove večeri, u trenu kad me obuzeo isti osjećaj, spoznala sam da sam tada zapravo predosjetila tragediju. Stala sam vući noge kao starica preko zebre, zamuknule su riječi u grlu, a čekao me još zadatak robne kuće pa i kave u nekom od porečkih kafića. Tvoja gimnazija s gornje lijeve strane, na osami, u svoj svojoj arhitektonskoj ljepoti spustila se svom težinom na mene, a cesta se ispružila svom svojom dužinom. Hoću li je moći sljediti, hoću li pasti sada, ovoga trenutka i puzati dalje? Hodati dalje ne mogu, noge su mi lancima vezane za to mjesto spoznaje o spoznaji. Što je to bilo, što se to desilo?
Prešutjela sam tvome tati taj osjećaj (u najmanju ruku) tjeskobe, robna je srećom bila u stanju preuređivanja, kavu sam ispila brzinom popušene cigarete i hajde, brzo, brzo u auto, brzo, brzo kući; u spas, u školjku, u ovojnicu, u muk, u poznati plašt znane boli.
I sjedam u auto, tvoj mi tata nešto priča ali riječi mi ne dopiru do mozga, u glavi i dalje bubnja tisuću bubnjeva teško i muklo, bubnjeva koji kao da prosljeđuju objavu. Ne znam što mi je, što bi me to novoga snašlo u spoznatom, ali taj osjećaj najave prije dvije i pol godine obuzeo me posve. I molim se bilo kome i bilo čemu da u nas udari prvi auto koji nam ide ususret, neka bude frontalni, neka bude bočni s moje strane, neka se učini nešto sa mnom. Gladnim pogledom obuhvaćam mrak ceste nadajući se da ću sa svoje strane ugledati kakvu prilaznu cestu, želeći da mi ta mogućnost predviđanja dovede automobil na tu cestu, a čijem se vozaču žuri ili je nepažljiv, bilo što, ne mučim se s krivnjom izazivača, želim da me udari svom snagom, želim da mi bubnjevi u glavi budu zadnja muzika na putu prema tebi, nadam se da je nedostatak daha u plućima predskazujući znak da ću poći, želim da me štipanje u nosnicama (kao da mi je netko stavio krpu na lice) usmjeri ka ostvarenju predskazanog.
Ništa, ništa osim moje želje, ništa osim svjetala koja su se razlila iz mojih očiju na cestu. Tvoj me tata nešto pita, a ja, a ja mu ne mogu odgovoriti, srećom da je u nekom monologu gdje ga i ne očekuje….
Dolazak u Umag, prolazak pokraj groblja i ptica s moga srca sletjela je k tebi.
Telepatija, predskazanje, intuicija…. bila je. Nije vrijedila u ovom slučaju, nisam je uspjela zgrabiti i usmjeriti, ali možda hoću idući puta, možda hoću, nadam se….
(6. veljače 2009.)
Nema komentara:
Objavi komentar