Bojim se paklenog dna srećo moja, ljubavi moja, kćeri…. strepim i od nagovještaja samo: snenosti, dnevnih trenutaka kao s filmske vrpce, glavobolja, suza koji su mi stanjile kožu kapaka pa se crvene, svrbe i peku; bojim se da ću potonuti i neću se više moći uspeti uz zidove, a opet, pitam se nije li moje mjesto tamo, zauvijek. Teško je živjeti na taj način; željeti se pokopati kraj tebe, a živjeti stvarnim životom. Moji su dani poput ljuljačke; sad sam dolje, pa se penjem, pa opet padam.
U toj zaljuljanosti ne znam više odrediti stvarnost od tlapnje, san od jave, svoju stvarnu želju, ali znam da se od paklenog dna još više bojim da te ne izgubim. Mudri su ljudi odvajkada govorili da vrijeme liječi, da odmak oporavlja, da protjek vremena priziva zaborav, a ja, ja se eto bojim da ću u stalnom osvrtanju završiti kao Orfej, vidjeti te i ponoviti, a onda izgubiti.
Pred spavanje, kada mi uđeš u misli, kada te slušam kako dišeš i kad ti začujem glas, tjeram rukom utvare kako bih mogla zaspati jer sutradan moram biti spremna za posao. Kad mi jutrom mahneš rukom, odmakneš mi kosu s lica i prisloniš svoj obraz mojim usnama, tjeram ti miris jer radni je dan, a ljudi bi me mogli vidjeti uplakanu; kad ranim popodnevom hodaš uz mene putem kući, brzam jer mi noge postaju slabima, kad se uspnem do pred vrata stana i zazvonim, a ti mi otvoriš vrata, moj pozdrav tvom tati te prikriva; sakrivam te pod nevidljivim plaštem, a izgovorene rečenice sve češće poprimaju zvuk nekog od likova pozornice: „Dobar dan, kako si!“, Je si li napravio ono što si trebao“… Tko je to rekao, gdje sam to gledala? A ti iza i ispred i u meni, sakrivena.
Zašto, zašto, zašto…… zašto te ne otkrijem posve, da te vidim jasno na svjetlu, da postanem ti, da budemo dolje, da se ne budim, da ne moram birati. Bojim li se Orfejeva usuda?
A potom me novi strah odvlači do ormara, zavlačim ruku na poznato mjesto i izvlačim dragocjenost, zamotanu u papir. Stavljam je na posebno mjesto za kasnije. Za samost. Za bol. Za jad. Za vrisak.
Odmatam je, odmatam tvoju kosu, stavljam je u ruku i ljubim je kao što bih tebe stvarnu. I milujem je kao što tebe želim. Puštam da mi svila klizi niz prste…. Zar samo to imam Una? I da je nisam ostavila prije 17 godina kao uspomenu jer me podsjetila na nečiju drugu kosu u roditeljskoj kući, sad ne bih imala ni to. A sve manje imam; tvoje su fotografije stalno u istom broju, tvoju odjeću ne mogu gledati, toliko me boli zamišljeni oblik, tvoja se slika ustalila, a ja poput gladnog psa grizem samu sebe.
Grizem i derem vlastito tkivo, zarivam zube u tuđu budućnost, u godinama što me mimoilaze vidim tvoje promjene, opažam novu zrelost u hodu mladih žena i odvraćam pogled s tuđih trudničkih trbuha.
Budućnost mi je izmakla, stala sam zajedno s tobom, okrenula ključ, spustila se na koljena. Tamo gdje sam i saznala i tamo gdje je sve započelo.
(19. svibnja 2009.)
Nema komentara:
Objavi komentar