Na svome se blogu, u zadnjem postu, Sandra, Stelina mama, osvrnula na obljetnice, na sjećanja. Pa me to podsjetilo na misli i promišljanja; kako tezulja života čas preteže na stranu sreće čas na stranu nesreće. Kada bi barem doze bile manje?! Možda bi trenuci sreće izgubili na snazi ali bi to išlo u korist nesreće. Male doze nesreće ne bi mogle uništiti ničije snove, ničija nadanja, ničiji život.
U danima sreće, moje je lice često bilo ozareno osmijehom, i moje su se oči kao i moje usne smiješile. A sada, snagom ne želje već volje, svoje usne mogu nagovoriti na osmijeh ali volja više nema ništa s mojim očima i do njih ne dopire.
Kako da snagom volje vratim osmijeh svojim očima kada mi se život sveo tek na svakodnevno brojanje obljetnica? U danima sreće malo je toga bilo za obilježavanje. Nečiji rođendan, nečiji imendan, nečiji dan mature ili diplome, zapravo malo u mojoj maloj obitelji. U danima nesreće broj obljetnica postao je nepodnošljivo velik, svaki trenutak sjećanja jedna je obljetnica.
Nova godina više ne predstavlja praznik šašavosti i ulaska u novo, već znam da je toga dana polovica godine od tvojeg napuštanja ovoga svijeta.
U danima iza Nove godine, prvi tjedan, obljetnica je sjećanja na tvoje odlaske iz Umaga za Zadar u vrijeme studiranja. Sjećam se kako su putne torbe čekale u hodniku na prijevoz do autobusa ili Rijeke i moje tuge što te opet neću viđati neko vrijeme. I sada im znam boju i sada im znadem sadržaj. Koliko sam puta pakirala stvari umjesto tebe jer bila si nervozna i manjkalo ti je praktičnosti.
U danima maškara i karnevala guše me sjećanja na tvoj put u Italiju, kada si još bila na praksi u istom poduzeću u kojem si bila u trenutku svoga odlaska.
U ožujku plačem jer me sve podsjeća na tvoje preseljenje kod Luke, kada sam danima plakala jer si se preselila iako samo dvije ulice dalje od roditeljskog doma.
U travnju se sjećam tvojih alergija, bezbrojnih kapljica, tableta, čaja od kamilice. U travnju se sjećam svih travanjskih Uskrsa, darivanja čokoladnim jajima, velikim, većima, najvećima samo da vidim kako ti se oči radosno zasjaje.
Svibanjska su sjećanja teška, barem onoliko koliko sam se osjećala sretnom, presretnom, kada si mi javljala mobitelom u Opatiju da si položila ispite, prve. Moje je srce pucalo od ponosa, da sam mogla, popela bih se na vrh Učke i izvjesila zastavu sa natpisom: Ljudi, moja je Una položila sve ispite u predroku.
Lipanj….težina intuicije u Poreču, povlačenje prvih paralela između sreće i nesreće.
Srpanj, taj najdraži i najstrašniji mjesec. Mjesec u kojem si došla među nas, učinila moj život potpunim a onda izašla iz njega i učinila me najnesretnijom osobom. Srpanj me sada ubija svojom sunčanom vrelinom i vrelinom mojih suza.
U kolovozu su sjećanja vezana uz murterska ljeta, žegu i miris soli, u mojim je zjenicama moje dijete koje me sluša širom otvorenih očiju dok joj čitam bajke, dok je podučavam dječjoj poeziji dok svako toliko hvatam trenutak da joj ubacim komadić hrane u usta.
Rujan donosi u moje nosnice miris školskih knjiga, naših pohoda na knjižare, sjeća me naših svađica koju torbu ćemo odabrati za tebe, kakvu pernicu, kakve omote.
Listopad je opet vezan za sjećanja na tvoj (privremeni) odlazak na studij u Zadar, preseljenje, upoznavanje sa tvojom cimericom Anamarijom.
U studenom je sve vezano uz odlaske u Zagreb.
A prosinac, prosinac mi se klaunovski smije u lice, besmisleno sretan što je okrenuo moj život naopačke. I dok na TV-u i radio postajama odzvanjaju zvuci praporaca ja shvaćam da sam nasamarena, da sam prevarena, da je ono prije bio tek lažni odraz u cirkuskom ogledalu.
(17. studenoga 2008.)
Nema komentara:
Objavi komentar