Iz upravo objavljene zbirke pjesama „Da me zaboliš“ Vedrane Štiglić Vidović, prof. (bila je jednu školsku godinu i tvoja profesorica HJ) izdvajam:
Kavez
Poklonili mi pticu
za radost
sitnu, snuždenu.
Otvorite, molim vas, prozor
pustite život,
pustite životu
nek leti
slobodan plavetnilom.
Nemojte ranjavati
tišinu moga kaveza,
ne darujte mi više nikada
ptice zarobljene.
Protumačila sam samoj sebi i svome životu, da je kavez moj sadašnji život, a ptica sitna, snuždena, male radosti za koje neki, meni bliski, smatraju da moram živjeti, a ja, ja je…...puštam na slobodu nek' pripadne drugima, za mene nije.
A ipak sam učinila iskorak, otvorila sam sama vrata svoga kaveza jer mi se u misli uvukla jedna plava „knjiga“, tvoj diplomski rad, jedne subote dok brisala sam prašinu. I uzela ga u ruke, prelistala, pomilovala mu korice, a onda sam čitajući retke dozvala u sjećanje dane i večeri kad bi mi donosila svoje krokije da ih pregledam, ispravim, pa i prepišem. U kompjutor bih tada ubacila CD sa 150 najljepših klasičnih melodija i dok bi mi tijelom strujali Smetana, Brahms, Grieg ili Bach, tvoje su me rečenice, tvoje deskripcije, okretale ka prošlosti, srednjovjekovlju, Bujštini i njenim kostelima, Pietrapelosi, smaragdnozelenim šumama, vodi bistroj, mirisnoj…
Pa sam tako prihvatila poziv tvoga tate da dvije srijede lunjamo Istrom: Grožnjanom, Dragućem, Oprtljem, Humom, Čepićem (bujski). Pred svaku smo crkvicu zašli, čitali natpise o godinama izgradnje, zavirivali u ljepotu fresaka, sklanjali se pred vrelinom sunca u hlad ladonja. Tamo gdje bismo došli u posjed ključa ili su vrata bila otvorena ulazili bismo u polumrak sakralnih građevina i divili se potezima kista ili dlijetu i čekiću kipara. Sve je mirisalo na tamjan, cvijeće i paučinu. Obišli smo sve gradske lođe, zavirivali u potoke i potočiće tražeći srebro vode, presušili su. Dok su naši koraci odzvanjali prastarim uličicama obloženim kamenjem, skliskim od kiša i tuđih koraka, ja sam u zakutcima svoga uma tražila odjek tvoga smijeha, tvojih riječi. Sve teže ih dozivam u sjećanje, glas mi je tvoj sve dalji pa se zbog toga mučim, preslušavajući zvučni zapis tek jedne tvoje rečenice.Tvoj smijeh i tvoju riječ: „Reci nešto“. Iako imam samo te dvije riječi, dovoljne su za postavljanje startera na početak pa mogu lagano skliznuti u mantričnu svakodnevnicu. Bez toga ne bih mogla.
Dok auto je lagano klizio cestom ispod Učke, možda zbog teksta pjesme koju su izvodili Neno Belan i Massimo Savić, suze su zastrle pogled na plave obronke. Ni ovdje nisam bez tebe, u potpunosti si srasla s mojom nutrinom. I dok slušam riječi pjesme „…njeno su lice isprale kiše…“ ponavljam glave oslonjene o staklo: „Potrebna si mi Una, potreban mi je tvoj život, nepravedno je da sam ostala sama, nepravedno je da pogled na svu ljepotu prirode i djelo ljudi izaziva bol i suze, a trebao bi samo – osmijeh“.
(24. srpnja 2009.)
Nema komentara:
Objavi komentar